PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
155
10
5
može biti« stoji u Zoroastrovu onom proročanstvu: »Po vječnoj
odluci jûrē, sveudilj trče djelovanjem nužnosti.« A Merkurije u
Svetome
: »Princip je božansko i priroda i zbiljnost i nužnost.« A
na drugom mjestu: »Moćna nužnost sve sadrži.« Od toliko, da-
kle, bilo vrsta, bilo akcidenata bićā kao bićā do sada nijedno ne
nađosmo kojemu stariji filozofi silu i narav ne bi bili izrazili: od
većine toga Aristotel, kako vidimo, ne odudara, osim možda u
ovom jednom: što je on aksiome stavio među akcidente bića u
3. poglavlju 1. knjige
O
biću
, i naveo razlog: »Postoje, naime, u
svima bićima, a ne u nekom rodu napose, odjelito od drugih.«
Što je, doduše, istina glede nekih najvećma univerzalnih; nije
ipak istina glede svih onih što se nazivaju aksiomima. Jer, u ma-
tematičara ima nekih o kojima je on ovako bio rekao:
περὶ δὲ
τῶν ἐν τοῖς μαθήμασι καλουμένων ἀξιωμάτων
, »i o onima što
se u matematici nazivaju aksiomima.« Ti naime
ἑνὶ τινὶ γένει
ἰδίᾳ χωρὶς τῶν ἄλλων ὑπάρχει,
25
»jesu u nekom jednom rodu
navlastito, od drugih odjelito«, a to će reći u kvantiteti; i nisu
zajednički svim kvalitetama, odnosima, netjelesnim i tjelesnim
bićima. Ipak, iako je to u najvećoj mjeri istina, pitagorovci su i te
stvari raspravili, što on sam nadasve jasno svjedoči: »Među nji-
ma i prije njih oni pitagorovcima zvani ponajprije se pozabavivši
matematikom […].« [208] A u 1. poglavlju 1. knjige
Mudrosti
sâm
nas je podučio da je matematika bila otkrivena u Egipćana za
pradavnih vremena.
25
Parafraza Asclepius,
In met
. 254.18–19: ἅπασι γὰρ τοῖς οὖσιν
ὑπάρχει τὰ ἀξιώματα καὶ οὐ γένει τινὶ χωρὶς ἰδίᾳ τῶν ἄλλων.
15
20
