PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
147
10
5
li i svršnoga uzroka priznaje u istome poglavlju: »Poradi čega
su djelovanja, promjene i gibanja na neki način doduše kazuju,
uzroka pak ne kazuju tako, kao ni na koji to način jest.« A u po-
sljednjem poglavlju: »I na neki su način doista svi rečeni prije, na
neki pak način nisu uopće: čini se, naime, da najranija filozofija o
svemu muca.« Međutim, kad Merkurije piše u
Vrču
»Budući da
je sveukupni svijet načinio rukotvorac«; pa opet: »Svojom je vo-
ljom vješto izradio bića«, onda se ne čini da je govorio mucavo ili
nejasno. Nego, bliže je istini ovo: ako se s onime što su pisali po-
svuda Hermes, Timej i Platon, usporedi što je naučavao Aristotel
o onome prvom uzroku – to će se Aristotelovo činiti (rekao bih ne
uznemirujući njega i njegove) mucavim i oskudnim. No, i svršnim
se uzrokom – ni mucavo ni oskudno – bavio Platon, kako u
Filebu
tako i na drugim mjestima: »Kaže pak da od bićā jedna su uvijek
poradi nečeg [drugog], a druga su ova poradi kojih ona [prva],
koja su poradi nečeg drugog, uvijek nastaju gdje god nastaju;«
kao i one stvari o kojima se na tome mjestu vrlo jasno raspravlja.
Taj je isti uzrok na istom mjestu metnuo na stranu dobra: »Ono
pak poradi čega biva što poradi nečega biva uvijek na strani dobra
biva, jest ovo.« A u
Timeju
: »Stoga dakako da valja odrediti dvije
vrste uzrokā: jednu nužnu, drugu božansku. I treba onu božansku
tražiti u svim stvarima radi postignuća blažena života, koliko to
15
20
