PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 2.
137
5
onaj, u
Ključu
, ovako o cjelini: »Obasjavši pak sav um, cjeloku-
pnu dušu rasvjetljuje i privlači kroz tijelo te ju cijelu preoblikuje
u bit.« A u
Šestoj
knjižici
o dijelovima: »Ovi su dijelovi Boga u
cijelosti samo njemu vlastiti i pripadni.« Okel pak u 1. knjizi
O
prirodi
o tjelesnim stvarima: »Ako, dakle, cjelinu i sveukupnost.«
A o dijelovima: »Ako doduše nešto jest, u sveukupnosti jest, i
time je sveukupnost. I zajedno s time sadržava sve: nešto kao
dijelove, nešto pak kao klice.«
MANJAK
Ono pak što Aristotel naziva ‘manjkom’ u 27. poglavlju knji-
ge
Značenja
i za što kaže da se nalazi u onom kolikome možda ne
pristaje, čini se, na pravi način biću kao biću; i nije akcident bića,
budući da pripada samo kvantitetama, i to ipak ne svima. Nije,
naime, prilagođen ni brojevima ni svim neprekidninama – kao
što i sam pisac u cijelom tom poglavlju pojašnjuje. Stoga se čini
da ovo raspravljanje o ‘manjku’ nije ni umjesno, ni možda vrijed-
no; stariji su ga uzimali u obzir bilo kao vrstu, bilo kao akcident
bića.
SAVRŠENO
Ono pak savršeno određuje: »Savršenim se naziva ono jedno
iz kojega nije moguće uzeti nijedan dio.« Čini se da je u toj stvari
10
15
20
