PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
175
princip: »Njega i sav red suprotstavljenostī on postavlja kao sve-
mu uzrok i kao sve nadvisujuće i onkraj gibanja i mirovanja.« Da
je uz to nenastalo i vječno, prema Ksenofanu iznosi glavom sâm
Aristotel u knjižici protiv njega: »Budući da je vječan, beskra-
jan je.« To je Parmenid, njegov učenik, ovako izrazio: »Ono što
postoji kao nenastalo, nepropadljivo je.« I: »Bez principa postoji
i bez mirovanja« i »a opet nepokretno«. I nije to samo »bolje«,
kako piše Aristotel, nego »najbolje«. Bog je pak vlašću nad svima
najizvrsniji i najbolji. I dakako ne samo to, nego je Pitagora rekao
da je Bog dobro sámo, ili sama dobrota, kao što izvješćuje Plu-
tarh u prvoj knjizi, 7. poglavlju,
Filozofskih
učenja
: »Bog je zaista
jednoća principā i dobro sámo.« A Hermes u
Sveopćem govoru
:
»Tolika je, naime, veličina dobra koliko je postojanje svih bića, i
tjelesnih i netjelesnih, i osjetilnih i inteligibilnih, a to će reći dobro
sámo, to će reći Bog sâm;« i potom: »Bog pak sámo dobro, ne po
časti, nego po naravi; jedna je, naime, narav u Boga – sámo do-
bro.« I također: »Bog je, dakle, dobro sámo i sámo je dobro Bog.«
O toj je misli Platon mnogo filozofirao u
Državi
, mnogo u
Timeju
,
a i u drugim knjigama, koje bi ovdje iznositi bilo opširnije nego
što nužnost nameće.
To da je Bog i zbiljnost, isti je Hermes naučavao u
Svetom
govoru
: »Božanstvo sámo je princip i priroda i zbiljnost«; a u
Za-
15
20
5
10
