PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
181
10
5
jašnjujući ono gore – tj. ono lijepo i najbolje; jer, samo se to dvoje
voli. Što li pak pokreće, ovako izlaže: »Kretanje, naime, prva od
mijena, od nje pak ona u krug, ovu pak ovo pokreće.« Čini se da
se Aristotel u ovoj stvari odvojio od nauka starijih, osim od Or-
fejeva; oni su, istina (kao što sâm iznosi u 1. i u 2. knjizi
O nebu
),
držali da je Bog u najvišemu krugu, ali su ipak onomu nebu, kao
i ostalim nebeskim kuglama i zvijezdama pripisali pokretačke
duše, što Platon koliko u
Timeju
toliko i u 10. knjizi
Zakona
otvo-
reno naučava. Ponad pak duša smjestili su umove, ponad ovih
jedincat um,
inteligibilan
, to jest svijet sa svim bogovima i ideja-
ma; ponad njega Boga jedinoga i dobroga nastaniše – toliko su
višim od prvoga kruga pitagorovci držali Boga. To se može vi-
djeti kako kod Jambliha, tako i kod Siriana, Prokla te drugih. No,
kod Orfeja nailazimo na taj Aristotelov nauk pjesnički opisan:
»Jupitera široko zapadne nebo i pripadni red u eteru.« I
»Oblacima te zviježđu što hitā po neizmjenjivim nalozima.«
16
Ipak, taj je isti Orfej isto tako pjesmom izrazio da nije Bog u nji-
ma, već da su ona u Bogu:
»U nutrinu je Jupitera, opet, nastanjena
svijetla visina prostranoga etera i neba.« I ono što slijedi.
16
Prijevod »pohvalama« za lat.
laudibus
nije netočan, ali ne pristaje ni
u ovaj kontekst ni uz pridjev grč. ἀναλλάκτοισιν »nepromjenjivim«; mož-
da je Petrić u svojem grč. predlošku dobro pročitao ἐφημοσύναισι, ali neki
rječnici tu riječ uzimaju samo kao
varia lectio
za mnogo sigurnije potvrđeni
lik ἐφετμή »božanski nalog«, na primjer u
Odiseji
4.353.
15
20
