PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
187
10
vječno, najbolje«; to posuđuje iz Platonova
Fedra
, gdje se Bog na-
ziva »nekim besmrtnim živim bićem.« Uz to dodaje: »Zato život
i vijek neprestan i vječan u Bogu jest, on je, naime, Bog« – to je
ubrano iz gore rečenoga. Zaključuje: »Bjelodano je iz rečenoga
da je On bit neka, vječna, nepomična i od osjetnina odvojena.« A
ono što nadodaje: »Pokazano je pak da nikakvu veličinu ta bit ne
može primiti, nego je bezdjelna i nedjeljiva: tà pokreće neodređe-
no vrijeme«. Razlog: »Jer ništa što je konačno nema beskonačnu
moć«; Hermesovo je ono u
Petoj
knjižici
: »Što je onda ono netje-
lesno? Um, riječ koja sama sebe iz cjeline poima, slobodna od
svake tjelesnosti, nezabludiva, netrpna, tijelom nedodirna.« A
da i vječno pokreće naučava u
Poimandru
: »Rukotvorac pak um,
skupa s riječju, opasujući krugove i kružno ih valjajući, silovito
je zavrtio vlastite rukotvorbe; i pustio ih vrtjeti se od neodređena
početka k neodređenu kraju: počinje, naime, ondje gdje presta-
je.« Tu je misao Aristotel uporabio za neprestanost nebeskoga
gibanja u knjizi
O
nebu
. Na kraju nadovezuje: »Ali dakako da je
također netrpno i nepreinačivo.« To je na isti način Hermes često
5
15
