PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
189
15
5
posvjedočio, kao na primjer u
Sveopćemu
i u onome što sam prije
naveo. Isto tako u
Uskrsnuću
: »Što je, dakle, istina, Trismegiste?
To, sine, da ne postoji ono zamućeno, ograničeno, obojano, obli-
kovano, nepromjenjivo, golo, svijetlo, već ono što je po sebi ne-
shvatljivo, nepreinačivo, dobro, bestjelesno« – sve to pripisujući
Bogu i božanskim bitima. A Platon u 2. knjizi
Države
uzima taj
uzorak kao drugi, kao to da je Bog nepromjenjiv.
Dovle je u 7. poglavlju dospjela sva Aristotelova teologija. Jer
usred poglavlja umeće ono o umu, umovanju i inteligibilnom:
»Umovanje pak koje je po sebi biva o onome što je ono najbolje
po sebi; i umovanje koje je to najvećma, o onome koje je to najveć-
ma. Sebe sama pak um umuje zahvaćanjem onog inteligibilnog;
jer um biva inteligibilnim dohvaćajući i umujući. Stoga su um i
inteligibilno isto. Prijamljiv je, naime, um za inteligibilno i za bit,
djeluje pak imajući; tako da um ima ono više nego ovo, kako se
čini, božansko, pa je motrenje ono najugodnije i ono najbolje«. Ne
čini se da to dovoljno razgovijetno biva govoreno samo o Bogu ili
o mislenim umovima, nego da je to zajedničko i našemu umu.
Ti [stavovi], ako se i uzimaju kao teologijski, nisu Aristotelu
navlastiti, nego su sa starijima suglasni. Iz Trismegistova sam,
naime,
Sveopćega
bio iznio: »Inteligibilan je, naime, ponajprije
Bog.« Također i to da on sam sebe umuje: »Jer ništa drugo od
umovanoga [214] opstojeće ne umuje sámo sebe.« A u
Petoj
knji-
žici
: »Um je umovan, a Bog djelujući.«
10
20
