PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
195
20
15
35
25
10
5
30
što onaj koga on naziva pokretačem, oni su naime nazivali prvim
uzrokom i principom svih stvari, a nekmoli ga nazvali pokretačem
tek prvoga neba. Aristotel pak ne pripisuje Bogu nikoje drugo dje-
lovanje, doli pokretanje prvoga neba, i to, dakako, ne u tom smislu
da bi on, ne kao djelatnik nego samo kao cilj, svakako od rečeno-
ga neba žuđen, bio uzrokom onoga gibanja. Na koji je pak način
ta žudnja u nebu i što žudeći da mu se zbude biva gibano te što
tim gibanjem stječe – te je stvari Aristotel šutnjom prekrio. Upravo
kao što, raspravljajući u cijelom sljedećem 9. poglavlju o umu, ne
iskazuje o kojem on to umu govori; jer oni koji drže da on o Bogu
raspravlja, preuzimlju od tumáčā, a ne iz Aristotelovih riječi.
Dvojbena je pak to teologija, a ne dogmatična, [215] budući
da je izneseno osam dvojba, i nisu sve razriješene; a dostatno bi
ih bilo ovdje ponoviti, pa da cjelokupnu njegovu teologiju ova-
mo iznesemo. Veli, dakle, on da o umu ima nekih dvojba, jer da
se čini kako je um najbožanskija od pojavnostī. Je li pak ispravno
reći da je um jedna od pojavnostī na to bi mogli pripaziti njegovi
prepirljivi prijatelji; jer on sâm, i u prethodnom poglavlju i svag-
dje, uzima pojavnosti kao uočljive i očima izložene stvari. Što
pak to ima um pa da je najbožanskiji, to je, veli, dvojbeno. Prva
od dvojba: razumijeva li? Ako, naime, ne razumijeva, i ako je,
tako reći, pospan, što to u njemu ima velika poštovanja vrijedno?
Druga: Ako razumijeva, ima li nešto drugo od njega izvrsnije?
Jer, ako mu razumijevanje ne bi bilo supstancijom, nego sposob-
nošću, on ne bi bio ponajbolja supstancija, zato što je časnost pri-
sutna u njemu zbog razumijevanja. Treća: Ako mu je razumijeva-
nje supstancijom, što on, napokon, razumijeva? Ili sama sebe? Ili
što drugo? Četvrta: Ako što drugo, da li uvijek isto? Ili svaki put
nešto drugo? Peta: Ima li razlike između razumijevanja nečega li-
jepoga? I bilo koje druge stvari? Šesta: Je li besmisleno razumije-
vati? Poslije toga rješava prvu dvojbu pa kaže da um razumijeva
no da se ipak ne mijenja, jer mijena biva na gore. Potom drugu:
da mu je bit razumijevanje, zato što bi, da je sposobnošću, njego-
vo razumijevanje bilo naporno, a odatle da slijedi kako bi razu-
mijevana stvar bila plemenitija od samoga razumijeća. Međutim
i razumijeća i razumijevanja ima i u onoga koji razumijeva bilo
što najgore; toga se pak, kaže, valja kloniti, jer da nešto ne vidjeti
