PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
201
10
5
ukupnosti.« Tu je misao ispisao i u 7. poglavlju 3. knjige
Filozofije
ovako: »Ako je, dakle, [slijepa] sreća i slučajnost nebu uzrokom,
prije će uzrokom biti um i narav.« To je prethodno bio, kao što
izvješćuje Proklo, nauk Anaksagorin i Solonov te svih starih bo-
goslovaca. Srodno je tomu ono u 1. knjizi
O
nebu
, u 4. poglavlju,
i na dostatno mnogo drugih mjesta: »Bog pak i priroda ne čine
ništa uzalud.« Ono pak što u 3. knjizi
O gibanju
Aristotel u dugu
govoru raspreda o tome kako postoji nešto prvo pokrećuće, i to
vječno i nepomično, istovjetno onome što je pre
t
hodno pokazivao
u 3. knjizi
Teologije
, pa stoga ne valja ovdje ponavljati iste stvari.
Ima u 9. poglavlju 1. knjige
O
nebu
znamenita teološka misao u
kojoj, držeći govor o mjestu izvan neba, ovako piše: »Stoga niti
su na dotičnom mjestu ona [bića] koja su nastala, niti vrijeme čini
da stare, niti postoji ikakva promjena ikoje od stvari iznad najgor-
nje raspoređenog gibanja; nego neizmjenjiva i netrpna bića imaju
najbolji život i najdostatnije provode kroza svu vječnost.« Od tih
smo se stvari na većinu već prije osvrnuli; red je upozoriti samo
na to kako on tu ponad prvoga neba postavlja množinu biti, iako
je prije toga ustvrdio da onih mislenih nema više no što ima ne-
beskih krugova, i da su one s krugovima suuređene; a ako bi ih i
bilo više, da ih pokreću kao svrhe ovim riječima: »Nijedne druge
prirode ne bi bilo pored ovih, nego je neminovno da to bude broj
supstancija. Jer, ako postoje druge, one bi pokretale postojeći kao
cilj premještanja.« Protuslovlje se, dakle, čini očitim, jer ovdje nije-
če da ima drugih, ondje tvrdi da su iznad zadnjega neba mnoge.
Može se upozoriti i na ovo: ako ponad najvišeg premještanja
postoje druge odvojene biti, pravo je da među njima bude Bog
15
20
25
