PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
211
Sâm svjedoči da je veći dio toga preuzeo od starinaca i od
pjesnika, a i mi ćemo ponešto od toga iznijeti. Prvo Orfeja:
»Stari je govor o tome jasan:
on [Bog] je iz sebe savršen i od njega se sve stvari usavršuju
te on sâm u njima kruži.«
Plutarh iznosi ovo: »Starinci su ga, naime, nazivali ‘najviši’,
‘prvi’ i ‘vrhovnik’. Prvi je pak Homer Boga, zapovjednika nad
zapovijedajućim bogovima, nazvao bogom vrhovnikom zapo-
vijedajućih.« A Platon u
Kratilu
: »Nema, naime, nikoga tko bi
nama i svima drugima bio većma uzrokom života nego prvak i
kralj svega.« Čini se da je to uzeo od Orfeja:
»I ne postoji nitko drugi mimo velikoga kralja.«
A Hermes u
Govoru
uma
njemu
: »Sve je, naime, puno Boga«;
i još ondje: »Nego, ona ne mogu ni opstati bez Boga.« A da Bog
prodire kroza sve: »Ovo je pak njegova vrlina: da sam se ukazuje
kroza sve stvari.« A u knjizi
O
zajedničkom umu
: »Bog je, naime, i
5
10
15
