PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 3.
205
10
5
ovako: »Svaku je pojedinu stvar Bog nadopunio učinivši nasta-
janje neprestanim i neprekidnim.« S tim je suglasan kad toliko
puta tvrdi: »Bog i priroda ništa ne čine uzalud«, pridajući mu
djelotvornost. Ako je to istina, onda je isto tako istina ono što uči
o bitima uspostavljenima iznad prvoga kruga; na koji se, naime,
način ovo drugo malo poslije zaključuje iz encikličkih filozofskih
učenja:
19
»To kako je božanska nepromjenjivost sva po nužnosti
ono prvo i najviše, i kako ništa drugo nije preče da pokreće.« Ne
čini se, naime, da Bog i više biti borave skupa s Bogom na najvi-
šem nebu, da svima ostalima udjeljuju život i bitak da sve tvore,
da sveukupnost upotpunjuju, da svekoliko nastajanje nastavljaju
i trajno održavaju i da on potom njih samo na čelo nebeskomu
gibanju stavlja: »I giba nezaustavno gibanje na pravi način.«
20
I
ne će, naime, slijediti što on ondje donosi: »Jer ne bi moglo biti
većma božansko«, dakako, to da pokreće; zato što biti postavlje-
ne nad gibanja nižih nebesa doista i same pokreću, no ne bi ipak
zato bile nepokrećućem Bogu nadmoćne. Na to tako reći prstom
ukazati moglo bi biti dosta. Ono pak što na istom mjestu kaže:
»Niti ima ičega lošega, niti je potrebit ičijih vlastitih časti,« već
smo pokazali da u 2. knjizi Platonove
Države
stoji: »Ne ćemo, na-
ime, reći da Bogu nedostaje ljepote i vrline«; i »Ali, dakako, Bog i
što je Bogu pripadno sve imaju na najbolji način.«
19
U
Peripatetičkim raspravama
I.6 (str. 64.) Petrić razlikuje Aristotelove
akroamatičke, epoptičke, egzoteričke, encikličke i ekdedomene (izdane)
spise.
20
Petrić εὐλόγως prevodi etimološki kao
recta ratione
!
15
20
