PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
429
10
5
u jednom i drugom <u sastavu sveukupnosti i u miješanju nižih
stvari> i nedjeljiva je s obzirom na vrstu; također i zato jer ju Ari-
stotel i ostala peripatetička škola uvijek naziva imenom elementa
i ubraja između četiri <elementa> nižeg svijeta.
Ako bi rekli da je element sastavā, pitat ću, zašto Aristotel
onim obrazloženjem izvedenim iz autoriteta starih, koje smo
gore naveli ovim riječima: »Svi, naime, i oni koji jednostavna tije-
la čine elementima, jedni jedan, drugi dva, treći tri, četvrti četiri.«
– nije zaključio da ima četiri, a ne pet elemenata, koji su dostupni
osjetilima, koji se razabiru i svi se zamjećuju: nebo, zrak, voda,
zemlja. Koji ga je razlog prisilio da postavi petu sfernu vatru,
koja se ne može dotaknuti, koja je nevidljiva? Čemu će tamo ko-
ristiti?
Reći će: za sastav svijeta. Ja kažem da je dovoljno samo četiri,
na temelju Timejeva razloga, na temelju Platonova
26
razloga: iz-
među dviju čvrstih krajnosti nije potrebno da se najboljom i naj-
čvršćom vezom umetne jedno nego dva u sredini, između vatre,
tj. neba i zemlje dvije krajnosti: zrak i voda. Iz istog Aristotelova
razloga: kad je postavljeno u prirodi jedno kontrarno, postavlja
se i drugo
27
. Kad je dana zemlja koju vidimo kao jedno kontrar-
no, postavlja se drugo kontrarno, nebo koje <također> vidimo;
dakle, dva srednja su dovoljna za najčvršću vezu krajnosti: zrak
i voda. Zašto se, dakle, postavlja treće u sredini, imaginarno, ne-
utvrđeno nikojim osjetilom, nepotvrđeno nikojim istinitim razlo-
zima izvedenim iz osjetila? Inače neka pokaže tu nužnost protiv
svojeg razloga. Zašto se, dakle, bez nužnosti, bez razloga, bez
26
Usp. PLAT, Tim 32.a.7–b.8: εἰ μὲν οὖν ἐπίπεδον μέν͵ βάθος δὲ
μηδὲν ἔχον ἔδει γίγνεσθαι τὸ τοῦ παντὸς σῶμα͵ μία μεσότης ἂν ἐξήρκει
τά τε μεθ΄ αὑτῆς συνδεῖν καὶ ἑαυτήν͵ νῦν δὲ στερεοειδῆ γὰρ αὐτὸν
προσῆκεν εἶναι͵ τὰ δὲ στερεὰ μία μὲν οὐδέποτε͵ δύο δὲ ἀεὶ μεσότητες
συναρμόττουσιν· οὕτω δὴ πυρός τε καὶ γῆς ὕδωρ ἀέρα τε ὁ θεὸς ἐν μέσῳ
θείς͵ καὶ πρὸς ἄλληλα καθ΄ ὅσον ἦν δυνατὸν ἀνὰ τὸν αὐτὸν λόγον
ἀπεργασάμενος͵ ὅτιπερ πῦρ πρὸς ἀέρα͵ τοῦτο ἀέρα πρὸς ὕδωρ͵ καὶ ὅτι
ἀὴρ πρὸς ὕδωρ͵ ὕδωρ πρὸς γῆν͵ συνέδησεν καὶ συνεστήσατο οὐρανὸν
ὁρατὸν καὶ ἁπτόν.
27
Usp. ARIST. Cael. 286a.23
15
20
25
