PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
423
20
15
5
30
vanje>, pošto je dodana vatra, dodana toplina, suhost, laganost,
ne može uzdići? Iako su dodani i povećani uzroci uzdizanja, ne
uzdiže se, a bez tih se uzroka uzdiže? Tko se ne bi zgražao nad
tom nakazom, ili bar smijao? Uzdizao bi se ponajviše plamen iz
kuhinje, iz kovačnice, hoće li drugi ikada u neko vrijeme doći do
sferne vatre?
Nije ostalo u sjećanju ljudi (neka bude dopušteno i nama ono
što je bilo dopušteno Aristotelu: brbljati iz tog sjećanja o vječnosti
neba), sigurno ćemo, dakle, zaključiti, jer to nije ostalo u sjeća-
nju, da se nikakav plamen sve do tamo nije uzdigao, da tamo
ne postoji nikakva vatra srodna plamenu, nikakva cjelina vatre.
Zašto je, naime, priroda bila maćeha plamenu, a ostalim dijelovi-
ma elemenata majka? Ako bi silazio grumen zemlje ili kap, hoće
li pouzdano, sigurno i brzo doći svojoj cjelini? Ako bi dio zra-
ka jednom sišao u vodu ili zemlju, kad se ruše ogromne stijene
planina, odletjet će k svojoj cjelini, a najveći plamen, najveći dio
najmoćnije vatre neće probijati najtananiji zrak, neće potjerati
hladnoću i bit će spriječen otići k svojoj cjelini? Zar će ta želja od
prirode dana i najmanjim i najvećim plamenovima, zauvijek biti
uskraćena, nikad neće uživati u svojoj svrsi?
Kako, dakle, Aristotelov nauk poučava da u prirodi ne po-
stoji nikakva mogućnost koja jednom ne dolazi do akta: nema
ničega što su Bog ili priroda dali stvarima što bi bilo uzaludno
22
.
Ako pak nijedan plamen, bilo podzeman, bilo nadzeman, niti
zračan, nije izašao, ili je mogao ili bi mogao ili će moći uzdići se
k sfernoj vatri, neće li svima biti osujećena njihova svrha? Zar
imaju mogućnost u kojoj nikada neće uživati? Ako je to u prirodi,
ako je u Aristotelovoj filozofiji besmisleno i nemoguće: nužno
bi bilo da takvo bude i ono što iz toga slijedi. A to je: uzdizanje
plamena (ne zaista potpuno, jer se mnogi uzdižu), nego se to do-
daje – da se povežu s cijelom vatrom. Iz toga treba nijekati i tu
uskraćenu svrhu njegova uzdizanja i onu sfernu vatru, ako se ne
dokaže drugim razlozima ili osjetilima.
22
Usp. ARIST. Cael. 271a.32–33: μάτην γὰρ ὑπόδημα τοῦτο λέγομεν͵
οὗ μή ἐστιν ὑπόδεσις. Ὁ δὲ θεὸς καὶ ἡ φύσις οὐδὲν μάτην ποιοῦσιν.
10
25
