PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
417
20
15
kao da treba ići <samo> za razlogom.« Jer su on sam <Aristotel>
i Okel zanemarili osjetilo, misleći da onim spajanjima kvaliteta
treba dati mjesto razlogu, jer zaista: »U razlozima se uistinu čini
da se to događa, no u stvarima tako misliti slično je mahnitosti.«
No obećali su da će našim osjetilima pokazati sferu vatre na
temelju gorenja vatri u visini i na temelju uzdizanja naše vatre
onamo, a sada podmeću obrazloženja razuma. To doista nije:
uzeti počela od osjetilā. Niti, naime, osjetilom zamjećujemo onu
vatrenu sferu, niti da je ovaj plamen njezin dio, jer je nastao u
našoj kuhinji, u podzemnim špiljama, i nismo vidjeli da se on
ikada onamo uzdiže. Koje je to obrazlaganje? Da su ti plamenovi
njezini dijelovi, držali bi se jednom nje, jednom bi ovamo k nama
pali, dok mi to gledamo, dodirujemo, iz našeg drveća, iz tvari
rođenih pod zemljom, na mjestima koja su udaljena, kako kažu,
tolikim razmakom od one sfere. Da je taj plamen dio te vatre,
nužno je da se on ili prije držao cjeline, ili da će se jednom držati.
Nije prije, jer se rađa kod nas (kako kažu) iznova. Neće se držati
nje kasnije, jer dok se uzdiže, ne traje; jer mi to vidimo – kako se
rađa ovdje, tako se također gasi. I ni u kojem vremenu ne ostaje
isti, kako to poučava učitelj tih nauka u 2. knjizi
Meteorologije
u 2.
poglavlju: »Plamen, naime, nastaje zbog neprekinutog vlažnog
i suhog koji se mijenjaju <jedno u drugo>, ne hrani se, da tako
kažem, nikada ne ostaje isti.«
Na koji je, dakle, način – ako plamen kontinuirano nastaje i
ni u kojem vremenu ne ostaje isti, nego kontinuirano propada
– ili bio dio sfere, ili će biti? Odakle je prije trebalo da on siđe, da
se neko vrijeme u drvu, u smoli skriva, onda da se izdvoji odatle
i da odleti tamo – od svega toga uopće se ništa ne dohvaća niko-
jim osjetilom, niti razlogom izvedenim iz osjetila.
5
10
25
