PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
407
5
jer se zapaljuju od vatre koja tamo postoji. Često i gore i to može
biti samo od vatre. Drugi je <razlog>, da naša vatra teži prema
gore k svojoj cjelini, k svojoj cjelokupnosti, k svojoj rodbinskoj i
srodnoj vatri. Stoga raspravimo ova dva svjedočanstva osjetila.
Prvo dakle kažemo, ako tamo nastaju neke vatre, kao što do-
puštamo da se tamo pale kometi i možda druge <vatrene poja-
ve>, da nije nužno da ondje postoji vatra; jer na dva malo [442]
prije citirana mjesta smatra da se sama zapaljiva materija
14
zapa-
ljuje kao dim, a ne nešto drugo u njoj.
Potom <kažemo>, ako se i ponajviše isparavanje uzdiže ona-
mo i zapaljuje, da to nije nikakvo obrazloženje da je taj dio va-
tren; prvo zato, jer ne nastaju sve vatre u visini, u najvišem dijelu
nad nama; vidimo, naime, da mnoge leteće zvijezde dopiru sve
do zemlje, što se ne može nijekati da se događa u ovom najnižem
predjelu zraka, i to ne samo kad je zrak topao, nego i kad je naj-
hladniji usred zime.
Zatim, jer nas sam Aristotel poučava, a svi njegovi tvrde da
se oblaci zgušnjavaju u nekom srednjem, najhladnijem predjelu
zraka i da se u oblacima rađaju grmljavine, munje i bljesak; ako
se, dakle, u hladnom zraku zapaljuju vatre, zašto je trebalo iznad
zraka izmišljati vatru bez ikakve nužnosti, toplu i suhu da bi se
ondje isparavanja zapalila? Ako bi nam to zrak omogućavao, za-
što bismo izmišljali vatru iznad zraka? Ne znači li to umnažati
bića bez potrebe
15
, protiv njegovih vlastitih zapovijedi? Nikad
nijedna strijela nije izbačena iz tako jakog luka da bi mogla do-
prijeti do sfere vatre, niti do sredine, niti bi se također uzdigla
do polovice nižeg predjela zraka; a ipak Aristotel kaže da se olo-
vo strijele otopilo u zraku; tako piše u 4. poglavlju: »Vidimo da
14
Petrić ne prevodi grčku riječ ὑπέκκαυμα, nego je transliterira. Tako
postupa i Gučetić u
Discorsi
(1584).
15
Pravilo, poznato i kao Ockhamova britva, zasniva se na Aristote-
lovoj kritici ideja, usp. ARIST. Metaph. 1078b.32–1079a.2: ὥστε συνέβαινεν
αὐτοῖς σχεδὸν τῷ αὐτῷ λόγῳ πάντων ἰδέας εἶναι τῶν καθόλου
λεγομένων͵ καὶ παραπλήσιον ὥσπερ ἂν εἴ τις ἀριθμῆσαι βουλόμενος
ἐλαττόνων μὲν ὄντων οἴοιτο μὴ δυνήσεσθαι͵ πλείω δὲ ποιήσας
ἀριθμοίη· πλείω γάρ ἐστι τῶν καθ΄ ἕκαστα αἰσθητῶν ὡς εἰπεῖν τὰ εἴδη͵
περὶ ὧν ζητοῦντες τὰς αἰτίας ἐκ τούτων ἐκεῖ προῆλθον·
20
25
10
15
