PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
397
20
15
25
30
počela koja se ne zamjećuju nikojim osjetilima – zaista bez ikakve
nužde, bez ikakva valjanog razloga koji <ih> preporučuje.
Ostavljam sada onu prvu materiju, formu i lišenost, koje su
tako tajnovite, da ne samo da nisu očite nikojim osjetilima, nego
se također ne može nikojom snagom razuma dovoljno spoznati
što su. To smo pokazali u ovom istom svesku.
6
Ali raspravljajmo
o ovimdrugima, rođenima, kako je samvjerovao, iz onih u prvom
stupnju koje naziva sekundarnim počelima stvarī i elementima.
Poučava da ih je četiri: vatra, zrak, voda, zemlja. Zemlju zaista
i nogama gazimo i rukama dodirujemo i očima gledamo. Vodu
i zrak i razabiremo i dodirujemo i ostalim osjetilima zamjećuje-
mo, no vatru, koja je element, nismo zamijetili nijednim drugim
osjetilima, niti vidjeli očima. Ne raspravljam sada o ovoj našoj
kuharskoj vatri ili podzemnoj, nego o onoj koju je Okel a zatim i
Aristotel smjestio u nekoj sferi iznad zraka, ispod kruga Mjeseca;
nju nitko nikada nije dotaknuo, nitko od ljudi nikada nije vidio.
Da je ona ipak tamo, po Aristotelovu bi se nauku vidjela i danju
i noću; poučava nas, naime u 2. knjizi
O duši
u 3. poglavlju da je
vatra vidljiva i u mraku i na svjetlu: »Vatra se razabire u obojem,
u mraku i svjetlu i to po nužnosti.« Ako je to istinito o najmanjoj
baklji vatre, zašto se tolika vatra sto puta veća od zemlje ne [440]
razabire? Zar ne možemo mi protiv Aristotela prigovoriti isto što
je on sam protiv Empedokla u upravo navedenoj knjizi i poglav-
lju napisao: »I nije točno Empedoklo, niti ako <je bio> tko drugi,
tako rekao kao da se kreće svjetlo i nastaje nekad usred zemlje i
obuhvaćajući je, a da nam je skriveno.«
Isto, naime, Aristotel tvrdi kad između zemlje i neba koje ju
obuhvaća postavlja vatru, čija je boja svjetlost, kako je napisano
u knjizi
O bojama
. I očima je jasna svjetlost i po sebi je vidljiva
7
. A
takvo tijelo ipak, tolikim svjetlom po svojoj naravi sjajeći, skrive-
no nam je i ne pokazuje se našim očima; stoga ćemo mu ispravno
6
Usp. IV. svezak, knj. 2. De principiis privatione et forma. str. 84–143.
7
Up. ARIST. Col. 791b.6–9: τὸ δὲ φῶς ὅτι πυρός ἐστι χρῶμα͵ δῆλον
ἐκ τοῦ μηδεμίαν ἄλλην ἢ ταύτην ἔχον εὑρίσκεσθαι χρόαν͵ καὶ διὰ τὸ
μόνον τοῦτο δι΄ ἑαυτοῦ ὁρατὸν γίνεσθαι͵ τὰ δ΄ ἄλλα διὰ τούτου. Usp.
također: ARIST. Mete. 346a.21: (τοῦτο δ΄ ἐστὶν καὶ τοῖς ὄμμασιν ἰδεῖν
φανερόν) – jedino riječ τοῦτο ne odnosi se na svjetlost.
5
10
