PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
391
20
15
10
5
čine elementima, jedni jedan, drugi pak dva, treći tri, četvrti pak
čine četiri.« Tim četirima dokazima utvrdio je Aristotel da ele-
menata svijeta ima brojem četiri: a pojedini su istaknuti dvjema
kvalitetama. Od tih da je ipak jedna vrhovna, izložio je na kra-
ju istog 3. <poglavlja>: »No ipak budući da su naprosto četiri,
svakom pripada <navlastito> jedno: zemlja naime više suhom
nego hladnom, a voda više hladnom nego vlažnom, zrak pak
više vlažnom, nego toplom, vatra konačno više toplom nego su-
hom.«
Što pak razumije pod elementom objašnjava u 1. knjizi
O ele-
mentima
u 3. poglavlju ovako: »Neka bude element tijelâ ono u
što se druga tijela dijele, što se nalazi < u njima>, u mogućnosti
ili aktualno (na koji je to način dosad je dvosmisleno), a samo je
s obzirom na vrstu nedjeljivo u drugo. Svi hoće reći da je takav
neki element u svima.«
To kao iz mišljenja drugih, ali iz svojeg otkriva što je element
u 5. knjizi
Metafizike
ili u 2. knjizi
O biću
u 3. poglavlju: »Nazi-
va se elementom ono iz čega se prvog u-postojećeg i vrstom ne-
djeljivog u drugu vrstu <tijela> sastavljaju.« Na gornjem mjestu
odobravajući misao drugih ovako ju izlaže: »Ako je dakle ono
rečeno element, nužno je da postoje neka takva tijela. U mesu i
drvu i pojedinom od takvih prisutna je mogućnost vatre i zemlje;
očite su, naime, kad su izdvojene iz njih. U vatri pak meso i drvo
nisu prisutni niti s obzirom na mogućnost, niti aktualno, jer bi se
