PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 7.
403
nom vatrom, nije vatra, nego topli i suhi dio zraka i kao vatra u
mogućnosti, a ne aktualno.
No u sljedećem drugačije izlaže: »Da pak na mjestu
gore
ne
nastaju oblaci, treba smatrati da je uzrok ovaj: jer nije samo zrak
<tamo>, nego više vatra.« Ne kaže
bez ograničenja
vatra, nego
više
vatra od zraka, premda je na prethodnom mjestu rekao da je
zrak a ne vatra. Ostajući kod te misli u sljedećem poglavlju po-
novo ovako piše: »Ponajprije je doista ispod kružnog pomicanja
toplo i suho što nazivamo vatrom. Bez imena je naime ono što
je zajedničko svem dimnom isparavanju, osobito zato jer je više
od ostalih tijela takvo tijelo prikladno da se zapali; tako je nužno
koristiti se imenima <toplo i suho>.« Tim riječima potvrđuje da
ono tijelo u stvari nije vatra, nego se tako naziva zbog nedostatka
imena i osim toga da je to ono što se zapaljuje, a ne <zapaljuje
se> drugo u njemu, što naznačuje odmah i riječima koje su niže
kad kaže: »Ispod te je pak prirode zrak; treba misliti da se po-
put zapaljive tvari to što smo sada nazvali vatrom, prostire kao
krajnji dio sfere oko zemlje, tako da dobivši malo kretanje biva
zapaljeno često kao dim.«
Stoga ono tijelo iz tih mjesta, ili priroda najbliža iznad zraka,
kaže Aristotel, nije vatra, premda je mi tako zovemo vatrom iz
navike, iz nužnosti, iz nedostatka vlastitog imena, nego je neki
topli i suhi dio zraka, neko dimno isparavanje poput dima, mo-
gućnost vatre i više vatra nego zrak, jer se lako zapaljuje zbog
malog kretanja. Suprotan je, dakle, ovaj nauk onom prethodnom
nauku koji je tamo smještao pravu vatru. Ako bi rekli spasitelji,
25
20
15
10
5
