PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 9.
509
15
25
5
nisu u počelu, osim ako pod počelom shvaćamo boga ili nekakvu
inteligenciju, ili nekakvu nebesku ili elementarnu bit koja je traj-
na – ne po Aristotelovoj nego Pitagorinoj, Parmenidovoj i Plato-
novoj upotrebi riječi. Neka to počelo bude nebo i Sunce – uzrok,
kako nas uče, kontinuiranog nastajanja ovog nižeg.
Propuštam pitati, iz kojeg se razloga počelo naziva i bit, rod-
nim imenom svedenim na vrstu metaforom protiv njegovih pra-
vila. Pitam to: na koji se način nastajanje koje je akcident može
nazivati najbližim supstanciji? Ako je pak ta
najbližost
ono
opo-
našanje
kojim kaže da elementi svojim pravocrtnim kretanjima,
koja proizvode kontinuirano nastajanje, oponašaju kružno kre-
tanje neba, tada ću reći da ta kretanja bivaju slična kretanjima
nebesa, a ne supstanciji nebesa ili samim nebesima. Ako izlože
to, da je kontinuirano nastajanje najbliže supstanciji, tj. iz tog ra-
zloga – jer stvari koje mogu nastati postižu trajnost koja postoji
u svim jednostavnim supstancijama – mi ćemo reći da je netočno
da jedinke, koje su po njegovom poučku supstancije, traju; a da
druge supstancije ili nisu imale potrebe za nastajanjem, bilo ne-
prekidnim, bilo ponovljenim, ili da su uistinu mogle biti trajne
na bolji način, tj. ne-propadanjem. Izvanredna je ta Aristotelova
filozofija, ali ipak bez ikakve vrijednosti, bez ikakve istine, ika-
kve nužnosti.
Nastavimo. »A uzrok toga je, kako je rečeno na mnogo mje-
sta, kružno pomicanje.« I dodaje uzrok: »Time što dovodi i od-
vodi ono što rađa.« Prvo kažem, u prethodnim knjigama on to
nigdje nije rekao, tako da se čini da je ta knjiga napisana poslije
Meteorologije
. Zatim treba brižljivo paziti na to kako tako često zove
neprekidnim nastajanjem <ono> koje nije kontinuirano nego
s preki-
dom.
Gore ga je nazivao
ἐνδελεχῆ
, a u drugima: »Nužno je, ako to
10
20
