PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 9.
495
20
5
Daleko
, dakle, znači nešto drugo od mjesne razdaljine. Možda
razdaljinu bîtī, kao što je ono kontrarno međusobno udaljeno po
bîti: tjelesno i netjelesno, materijalno i nematerijalno, propadljivo
i nepropadljivo. Ako bi se na taj način reklo
daleko
od boga, jer
je on sam bestjelesna, nematerijalna, nepropadljiva supstancija,
a mi što se tiče tijela i tjelesni i materijalni i propadljivi, priznat
ćemo da smo tako i mi daleko od boga. No dvoje ćemo utvrditi;
jedno: da je ono
daleko
bila metafora koju je Aristotel nepraved-
nim zakonom nama uskratio, za sebe tisuću puta zlorabio; drugo
ćemo pitati, da li je zato, jer smo tako udaljeni od boga, tj. s ob-
zirom na tjelesnu bît, bilo nemoguće da budemo uvijek? – da je
zato bogu bilo nužno, da na onaj drugi način, koji dodaje, ispuni
sveukupnost, tj. neprekidnim nastajanjem i slijedom.
Bog je netjelesan, mi smo tjelesni; priznajemo da smo iz tog
razloga daleko od boga. Ali niječemo da je zato nemoguće da
budemo uvijek, jer smo tjelesni. Nije to, naime, sukladno Aristo-
telovu nauku u kojem smo obrazovani; u njemu smo naučili da
su nebeska <tijela i> tijela elemenata uvijek bila, da će uvijek biti.
Ako ne trajemo iz tog razloga što smo tjelesni, to će odgovarati
svim tjelesnim stvarima, ukoliko su tjelesne.
No poslušajmo glas Aristotela koji viče
11
kroz cjelokupnost
gore dolje, koji miješa svijet, nebesa, elemente, doduše tjelesne,
a ipak trajne; dakle tjelesnim stvarima, ukoliko su tjelesne, ne
pristaje da ne mogu trajati. Nije zanijekano da mogu trajati. Bilo
je to, dakle, iz drugog razloga. Možda zato jer su materijalne, a
bog je nematerijalan. Materija je, naime, peripatetičarima, kako
plemenitima, tako i pučanima, uzrok propadanja, roditeljica i
majka. Ne znam, da li i Aristotelu. Sigurno je da su mu nebesa
veoma veliki dijelovi svijeta, da se cijeli svijet sastoji iz cjeloku-
pne materije; nebesa su, dakle, materijalna. Stoga zašto traju i
uvijek jesu, zašto je i vječnim elementima dano da budu <vječ-
ubi ei cathedram posuit Aristoteles, sedet, est alicubi. Si item supra exti-
mam lationem vitam degit, quam ei largitus est, idem Aristoteles, itidem,
est alicubi. Čini se da Petrić na tom mjestu ipak prihvaća da je Bog negdje
– kao u mjestu, a da ga to ipak ne čini tijelom.
11
Aluzija na Izaia 40.3.
15
10
25
30
