PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 9.
487
20
15
10
5
dvojbama, konačno oslobode, neka nam kažu, što je u stvari ta
priroda stvarī za koju se bezbroj puta u Aristotelovim knjigama
kaže da teži za boljim i da čini <bolje>, ipak se nikada ne izno-
si što je ona sama, što joj je akcident, koja supstancija. Težiti i
činiti bolje čini se da pripada onome tko razmišlja, odmjerava,
izabire bolje i odbacuje lošije. Ali ona priroda koja je definirana
u 2. knjizi
Fizike
, počelo kretanja, izložena kao materija i forma
pojedinačnih stvari, nije sposobna za razmišljanje i izbor. Filopo-
na koji je u to mjesto uveo neku Platonovu racionalnu prirodu
7
,
preostala peripatetička škola ne prihvaća, odbacuje.
Materija kamena nije smišljala, nije izabrala da bude radije
mramor nego stijena; njegova forma <također> nije to izabrala;
materija biljke nije izabrala da se iz nje rodi radije lovor, nego
jelka, niti je forma to izabrala; nemaju, naime, udjela u razboru.
A vlastitost je razbora izabirati bolje, odbacivati lošije, osim ako
ne bi htjeli, da spase Aristotela, tumačiti ove riječi:
priroda teži
za boljim,
da nije izneseno komparativno, nego bezuvjetno – za
boljim, tj. za dobrim. Ako budu rekli, optužuju Aristotela da nije
znao govoriti, da nije znao gramatiku. Nitko nije tako nepismen
da ne bi znao da je riječ:
bolje
[462] komparativ, a da kompara-
cija nužno biva u odnosu jednoga prema drugom ili drugima.
Već izjavljuju da je neupućen u filozofski govor, kad protuslovi
svojim zakonima i služi se metaforama u filozofskoj stvari – da je
podmetnuo:
bolje
, premda je htio reći:
dobro
.
Ali neka bude, dajmo to Aristotelovoj veličini. Neka bude
dopušteno njemu koji je te zakone postavio da se o iste zakone
ogriješi. Neka mu se dade da je rekao:
Priroda teži za dobrim
, mi
nećemo prestati pitati, koja je to priroda? Naime, nepobjedivi ra-
zlozi ne dopuštaju da materija za tim teži; njih smo izložili kad
smo raspravljali o materiji i o njezinoj težnji.
7
Usp. PHILOPONUS, In Ph. 16.236.26–237.2 βούλεται γὰρ οὐ πᾶν
εἶναι τὸ ἔσχατον τέλος͵ ἀλλὰ τὸ βέλτιστον. βούλεται οὐχ ὁ ποιητής͵
ἀλλ΄ ἡ τῶν πραγμάτων φύσις. ἐπεὶ οὖν τὸ βέλτιστον τοῦτο τέλος καὶ οὗ
ἕνεκα͵ καὶ τῆς γενέσεως ἄρα τὸ βέλτιστον τέλος. βέλτιστον δὲ ἡ ἀκμή·
ἐν αὐτῇ γὰρ γενόμενον τὸ ζῷον πάσας ἐνεργεῖ τὰς φυσικὰς ἐνεργείας͵
καὶ μάλιστα τὰς γεννητικάς͵ ὅπερ καὶ κυρίως τέλος τῆς φύσεως τὸ
ἀγαγεῖν εἰς τοῦτο τὸ ζῷον͵ ὥστε γεννῆσαι ἕτερον οἷον αὐτό·
25
30
