PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 8.
457
20
15
10
5
noj, ja ću reći da ponovo čitaju gornji sklop s kojim su ove riječi
povezane: (raspravlja, naime, o međusobnoj promjeni elemenata
jednih u druge): »Slično pak iz zraka i zemlje <nastaje> vatra i
voda; kad je naime propala toplina zraka i suhoća zemlje, bit će
voda; preostaje naime njegova vlažnost i njezina hladnoća; kad je
pak vlažnost zraka i hladnoća zemlje (propala), <nastaje> vatra,
zbog toga što preostaje od jednoga toplina, a od druge suhoća – a
to su bila <svojstva> vatre. Također i osjetilo priznaje nastanak
vatre. Naime, vatra je ponajviše plamen, on je gorući dim, a dim
je iz zraka i zemlje.« Držao je, dakle, Aristotel istim element vatre
i plamen, ne samo na tommjestu, nego i na drugom, tj. u 1. knjizi
Meteorologije
u 4. poglavlju, koje smo naveli na drugom mjestu:
»Prvo je doista pod kružnim pomicanjem toplo i suho što nazi-
vamo vatrom. Zajednički je naziv u cijelom dimnom izdvajanju.«
I na istom mjestu: »Stoga imajući malo kretanje, zapalio bi se če-
sto kao dim, jer je plamen žar suhog daha.« Dah je ovdje rekao za
zrak, suho pak za zemlju, na osnovi iste misli kao prije.
Ako je, dakle, sferna vatra
καπνώδης
, dimna i stoga se za-
paljuje kao dim, a dim je nešto zračno i nešto zemljano, na koji je
način sferna vatra najčistija? Ako bi rekli da to Aristotel nije bez-
uvjetno rekao, nego [452] pretjerano – dopuštaju, (reći ću ja) da
je istinito, što i svi tumači priznaju, da ti elementi nisu jednostav-
