PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
301
5
jedno, neka ga čine:
jedno pokretljivo
,
na jednom mjestu
i
u jednom
vremenu
. Ako je to bilo istinito u 5. i 6. knjizi
Fizike
, zašto ne bi
bilo istinito i u 8. knjizi. Treba ispitati, dakle, da li uistinu ostala
kretanja nisu kontinuirana i iz kojeg razloga.
Ako su nastajanje i propadanje trenutačni, nedjeljivi su, i
stoga nisu kontinuirani. Iz drugog razloga <nisu kontinuirani>
nego što je ovaj:
jer bi imali kontrarne međe
– ako doista ono što je
nedjeljivo <uopće> nema međe.
No zašto mijenjanje nije kontinuirano? Naime zato, kaže, jer
biva između kontrarnog, koje je ograničeno. I jer je omeđeno,
zato nije kontinuirano. Koji je to razlog, dobri, veći i manji bogo-
vi? Zato što je omeđeno, dakle nije kontinuirano. Prije mu je bilo
kontinuirano ono što je međe povezivalo u jedno. Sada kaže da
nešto nije kontinuirano, jer je omeđeno.
No priklonimo se prvotnom filozofu. Neka se započne grijati
hladno drvo malo po malo. Malo po malo toplina se pojačava
do prvog stupnja topline, od njega do drugog, i odatle do trećeg
i četvrtog bez ikojeg prekida. Zbog kojeg uzroka to mijenjanje
nije kontinuirano, ako je kontinuirano ono čije su krajnosti isto?
Naime, kraj prvog stupnja isti je s početkom drugog i krajnosti
ovoga s početkom trećeg <stupnja>. Zašto nije
jedno
kretanje to
mijenjanje, ako biva u
jednom
drvu,
jedne
je topline, u
jednom
vre-
menu koje se nastavlja a ne prekida? Ako se ne bi dao razlog iz
Aristotelova nauka, treba zaključiti da to nije tako, da je protiv
Aristotelova nauka to mijenjanje kontinuirano kretanje i jedno,
kada mu pripadaju definicije i kontinuiranog kretanja i jednoga.
Zašto isto tako rast bilo kojeg stabla nije uistinu prvotno kon-
tinuiran i jedan, ako stvara kontinuirano tijelo? Da li krajnosti
stare i nove grane dolaze u isto? Ako se ne bi naveo bolji razlog iz
Aristotelova poučka, protiv Aristotelova poučka treba zaključiti
da je <taj rast> kontinuiran i jedan.
Isto <treba zaključiti> o smanjivanju, isto o pravocrtnom
mjesnom <kretanju>, ako se kamen padajući s tornja spušta na
zemlju, u neprekinutom vremenu svoga kretanja, u istom i konti-
nuiranom prostoru. Inače ni onaj prostor kroz koji pada neće biti
kontinuiran. To je, dakle, netočnost ove Aristotelove teze:
nijedno
10
15
20
25
30
35
