PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
293
15
10
5
no, dokazano da je kretanje uvijek s obzirom na bilo koje kreta-
nje, s obzirom na ono s
prekidom
,
καθ’ ἑκάστην κίνησιν
. Uvodi
iz tog
uvijek
da nužno slijedi da je kretanje također
kontinuirano
.
Kako to slijedi, besmrtni bogovi? Da one riječi:
s obzirom na svako
kretanje
i
s prekidom
znače
kontinuirano
, svakako bi sasvim dobro
slijedilo. Ali ako
s prekidom,
τὸ ἐφεξῆς
, u tom istom sklopu znači
ne-kontinuirano, kako može slijediti, [419] da ono što
nije
kon-
tinuirano, nužno
jest
kontinuirano. Koja su to ismijavanja? Koja
cvrkutanja?
26
Što je
s prekidom
iz 5. knjige
Fizike
u 2. poglavlju: »
S prekidom
je pak ono koje postoji poslije samoga početka, i koje je po polo-
žaju, ili po naravi <formi>, ili po nečem drugom tako određeno,
da ničeg nema među njima što je u istom rodu.« I na početku 6.
knjige
Fizike
opet: »
S prekidom
je ono između čega nema ničeg
istorodnog.« A što je kontinuirano iz onog istog prvog mjesta?
»Kažem da je kontinuirano kad isto i jedno bivaju krajnosti jed-
nog i drugog, kojima se dodiruju i kako ime znači: drže skupa.«
Opet u 6. knjizi na istom mjestu:
kontinuirano je ono čije su kraj-
nosti jedno
.
Ako, dakle, iz tih aristotelovskih definicija među onim što
je
s prekidom
nikada ne nastupa nešto istog, nego drugog roda,
a u kontinuiranom su pak krajnosti jedno, <onda>
s prekidom
nije isto što i kontinuirano, niti jedno slijedi za drugim. Ako je
to tako, kretanje koje je
s prekidom
ni na koji način ne može biti
kontinuirano. A prije je pokazano da je kretanje uvijek
s prekidom
,
nije dakle pokazano da također nužno slijedi da je i kontinuira-
no. No možda će ponoviti da Aristotelov razlog ne ovisi iz prije
dokazanih, nego iz riječi koje odmah slijede: »Naime, uvijek je
kontinuirano.« Sigurno to do tada Aristotel nigdje nije dokazao,
26
Usp. knjga 3. str. 161. bilj. 10.
20
25
