PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
289
15
10
5
30
što će pokretati, kada je propalo nebo, za koje tvrde da je njegovo
vlastito pokretljivo?
No neka bude, popustimo tim najoštrijim <razlozima>. Kad
prestaje kretanje, ostaje ono pokretljivo, tj. bezoblična materija.
Ponovno će se kretati. Pitam, da li istim kretanjem kojim prije ili
drugim? Ako istim, prijašnje kretanje nije prestalo, što je protiv
pretpostavljenog. Ako drugim <kretanjem>, prethodno nije bilo
vječno. Dopuštam. Stoga je drugo kretanje poslije posljednjeg.
Niječem poslije posljednjeg, dopuštam poslije prethodnog. No
nastojat će pritisnuti. Je li ono kasnije kretanje posljednje ili nije
posljednje? Odgovorit ću: ako drugo kretanje bude za njim sli-
jedilo, nije posljednje. Ako se u njemu zaustavi slijed kretanjā,
onda je posljednje. Što tada? Neka je dakle prirodna mogućnost
uzalud. Dopuštam: na isti način na koji je Zemlja pokretljiva s ob-
zirom na mjesto, a ipak se ne kreće; <na isti način> na koji su svi
djelići materije prikladni da prime sve forme, ipak nikada neki
jedan djelić neće primiti <sve> forme; na taj su način također ele-
menti s obzirom na sve dijelove propadljivi, no ipak neće po nji-
hovom poučku nikada doći do ozbiljenja propadanja. Reći će da
svi mogu propasti jedan poslije drugog. Zašto, pitam ja, ne mogu
također svi istovremeno, što to brani? Reći će, da se svijet sačuva.
To je već posao providnosti i volje, a ne nužnosti prirode.
Mogu se oženiti, mogu putovati u Indiju; mogao je i Aristotel,
ipak nikada tamo nije otputovao. Ja možda neću učiniti ni jedno
od toga. Nisu li te mogućnosti uzalud? I prirodne su mogućnosti
doista <uzalud>, kao što je gornji dio vatrene sfere topao i može
grijati, ipak nikada ništa neće grijati. Niti će, naime, grijati nebo
koje je Aristotel učinio netrpnim; niti sebe sama (činio bi, naime,
učinjeno), niti niže (nikada, naime, neće sići, niti će se ovo naše
tamo uspeti), osim ako peripatetička škola ne pokaže put, koji do
sada nije označen nijednom stopom. To su najjače sile tog
Ahileja
kojima se ne priječi da bi moglo biti neko posljednje kretanje, ako
bi ostalo ono pokretljivo. A ako ne ostane, propast će uopće sva-
ko kretanje. Ta su dva obrazloženja zaista pogreške, prevarne,
glupe i netočne. Činilo se samom Aristotelu i svim njegovima da
će kretanje općenito biti utvrđeno, da je bilo i da će biti trajno.
25
35
20
