PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
285
15
5
meno> nešto
zapaljivo
. Može biti zapaljivo i ne izgarati? <Ne
prestaje istovremeno>
da se može kretati
i da jest ono
pokrećuće
?
16
Ono
što može propasti
trebat će propasti, kad propada i
ono što čini
njegovo propadanje
opet kasnije. Propadanje je, naime, neka pro-
mjena. Ako je to nemoguće, jasno je da je kretanje vječno, a ne da
je jednom bilo, a jednom ne.«
Zašto je, kažem, kretanje nepropadljivo? Jer, kaže, moglo je
slijediti to besmisleno da je poslije posljednjeg kretanja moglo
biti neko kasnije kretanje. Zašto je to, kažem, moglo slijediti? Jer
onom pokretljivom <biću> kad se prestane kretati, ostaje dalje
ono
pokretljivo
, tj. ostaje mu ona mogućnost da se dalje
može kre-
tati
. No svaka mogućnost jednom dolazi do ostvarenja. Dakle,
jednom će se kretati. Dakle, to će kretanje biti poslije onog po-
sljednjeg kretanja. To je i besmisleno i nemoguće. Da se to izbje-
gne nužno je priznati da kretanje ne propada.
Iskušajmo snage i tog
Ahileja
. Ako bi prestalo kretanje, ono
pokretljivo ostaje. Ako to budem nijekao, kako će to dokazati?
Mislim da će reći:
jer kako iz ničega ništa ne nastaje, tako nešto ne
odlazi u ništa.
17
Da li će tvrditi da je to istinito, ili će to navoditi
zbog očuvanja kvestije i obrane učitelja? Ako bi po istini tvrdili,
neka nam kažu, zašto su nastale tolike tisuće propalih formi
bićā ili stvarī od Aristotelova vremena do našeg? Zašto je stvo-
ren Sokrat, zašto Platon, zašto sam prvak peripatetičke škole?
Kamo su otišle njihove forme, koje su sigurno bile plemenita
bića i supstancije? Nije li prvak tisuću puta napisao: kao što
16
U modernom kritičkom izdanju rečenica nije upitna.
17
To je vjerojatno Petrićeva konstrukcija, a ne citat, jer doslovni grčki
citat nije nađen. S tom se tezom Aristotel ne slaže bezuvjetno, nego je pri-
pisuje starim filozofima. Sam Aristotel razlikuje način na koji nešto biva
iz bića, a kako iz ne-bića. Usp. Metaph. 1062b.31–33: εἴρηται γὰρ ἐν τοῖς
φυσικοῖς πῶς ἐκ τοῦ μὴ ὄντος γίγνεται τὰ γιγνόμενα καὶ πῶς ἐξ ὄντος.
Petrić, međutim, hoće reći da argument koji tvrdi da nakon prestanka kre-
tanja nužno ostaje još ono pokretljivo (koje se može kretati), pretpostavlja
tezu, da ništa ne nastaje iz ničega i da ne propada u ništa, tj. da Aristotel
prešutno pretpostavlja tezu predsokratovaca. Svoje obrazloženje Petrić je
mogao preuzeti od Tome Akvinskog koji u komentaru
Fizike
kaže da je taj
Aristotelov dokaz dao priliku Averoesu da se usprotivi stvaranju iz ničega
– ili direktno od Averoesa.
10
20
25
