PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
275
10
5
30
i formi, druga koja slijedi za formom i
posjedovanjem
. U menstru-
alnoj krvi majke bila je lišenost moje forme, kad umrem, slijedit
će ona druga lišenost moje forme. Ime jedne i druge je isto, sama
stvar i definicija – je različita. Prvoj <lišenosti> koja je bila u men-
strualnoj krvi ne prethodi moja forma, drugoj prethodi. Isto u
ostalim i
posjedovanjima
i formama. Isto u kretanju. Prije nego što
je kretanje započelo, bila je prisutna
prva lišenost
, ako kretanje
prestane, bit će prisutna
druga lišenost
.
Prvoj
lišenosti nije pretho-
dilo kretanje,
drugoj
je prethodilo. To je razlog i potvrda mojeg
nijekanja. Nije istinito da je zato što je mirovanje lišenost kreta-
nja, svakoj lišenosti prethodilo kretanje. Drugoj je uistinu pret-
hodilo, prvoj nipošto. Tako se Aristotel, da bi proturječio (što je
bilo glavno nastojanje tog muža) onim starim, dobrim i mudrim
muževima: Empedoklu, Anaksagori, Demokritu, učitelju Plato-
nu, poigrao dvosmislenošću imena, dvoznačnošću stvari; njima
se narugao, a sve je sljedbenike prevario.
Ako kretanje nije vječno, započelo je. To je istinito. Ako je za-
počelo, prethodilo je mirovanje. I to je istinito. No mirovanje je li-
šenost kretanja. To je također istinito, naime –
prethodeća lišenost
.
Prije mirovanja bilo je kretanje. To je neistinito. Nije istinitije ni
reći da je moja forma prethodila onoj lišenosti koja je bila u men-
strualnom kretanju. Neće, dakle, iz te neistinitosti slijediti istini-
tost besmislenog, tj. napredovanje u beskonačno niti svođenje na
besmisleno. Započelo je, dakle, kretanje bez ičeg nemogućeg, bez
ikakvog beskonačnog, bez ičeg besmislenog. Nije, dakle, besko-
načno. Stoga nije iz tog razloga ono pokretljivo vječno. Pošto je
otkrivena ova Aristotelova varka, podržana dvosmislenošću, ci-
jela vječnost i kretanja i pokretljivog stala je posrtati i srušila se.
Što će osim toga reći? Ponovo će pretpostaviti, mislim, <ono>
iz već navedene definicije kretanja: pokretljivo po prirodi pretho-
di kretanju. Potvrdit ću o prirodnom <kretanju>. Hoće li dodati:
je li ono pokretljivo mirovalo u vječnom vremenu ili se kretalo?
Nužno je, naime, da je bilo jedno od <tog> dvoga. Ali da je miro-
valo u vječnom <vremenu>
ἄλογον {μὲν φαίνεται} καὶ αὐτόθεν
ἐπιστήσασιν͵
nerazumno je također onima koji sami razmišljaju
– to
15
20
25
35
