PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
269
izveo u ovo borilište, razmotrimo <svako> pojedino, odmjerimo,
iskušajmo na nakovnju istine.
O kretanju pokretljivog
[na margini]
Prvo, dakle, ona prva <teza>: kretanje je ozbiljenje pokretlji-
vog kao pokretljivog
7
. Koje, naime, kretanje tim riječima izlaže
Ahilej
? Da li ono koje je roditelj Aristotel pretpostavio u definiciji
prirode, koje je izložio u 3. knjizi
Fizike
u tri poglavlja, koje je u
cijelom 5., dijelom u 7. i dijelom u 8. toliko puta ponovio, tj. da
je prirodno kretanje nastalo po prirodi? Ili <izlaže> ono artifici-
jelno kretanje rođeno vještinom – kojom
οἰκοδόμος οἰκοδομεῖ
,
graditelj gradi? Ili ono koje je izrazio ovim riječima u knjizi
O
pamćenju
u 2. poglavlju: »Često puta nesposoban je da se prisjeti,
ali je sposoban da traži pa i pronalazi; to <se događa> onome
koji pokreće mnoga <kretanja>, dok ne pokrene takvo kretanje
za kojim slijedi sama stvar.«
8
? Ili također ono kretanje koje je u
toj 8. knjizi
Fizike
u 3. poglavlju učinio zajedničkim svim stvari-
ma: »<Tvrditi> da sve miruje i tražiti razlog za to, odbacivši osje-
in Ph. 10.1182.1–5 καὶ οὐ προϋπῆρξαν αὐτῶν ἄπειροι κινήσεις͵ αἵ γε
πεπερασμέναι νῦν εἰσι͵ καὶ πρώτη κίνησις οὐκ ἔστιν͵ ἀλλ΄ ἀεὶ τῆς
πρώτης ὑποτιθεμένης ἔστι προτέραν λαβεῖν. εἰ δὲ τοῦτο͵ ἀνάγκη καὶ τὴν
ἐγκύκλιον τῶν οὐρανίων κίνησιν ἄναρχον εἶναι͵ Također: SIMPLICIUS
in Ph. 10.1170.2–7 τὸ γὰρ κινητικὸν καὶ τὸ κινητὸν ἤτοι φθαρτά ἐστιν ἢ
ἀίδια· καὶ εἰ μὲν φθαρτά͵ κἂν φθαρείη πᾶσα φθορὰ διὰ κινήσεως͵ ὥστε
ὑστέρα πάλιν ἔσται κίνησις τῆς ὑστάτης ῥηθείσης· εἰ δὲ ἄφθαρτα͵ εἰ τὸ
μὲν κινητικὸν εἴη͵ τὸ δὲ κινητὸν τὸν ἄπειρον χρόνον͵ πάλιν αὐτῶν τὸ
μὲν κινήσει͵ τὸ δὲ κινήσεται· τοῦτο γάρ ἐστι τὸ δυνατόν͵ ὃ γένοιτο ἄν͵
εἰ μὴ φθαρῆναι φθάσοι τὸ λεγόμενον δύνασθαι.
7
Usp. ARIST. Ph. 251a.9–10: φαμὲν δὴ τὴν κίνησιν εἶναι ἐνέργειαν
τοῦ κινητοῦ ᾗ κινητόν.
8
Usp. engl. prijevod: It often happens that, though a person cannot
recollect at the moment, yet by seeking he can do so, and discovers what
he seeks. This he succeeds in doing by setting up many movements, until
finally he excites one of a kind which will have for its sequel the fact he
wishes to recollect. [452a7–10]
, On Memory and Reminiscence
, translated by
J. I. Beare, in Ross, W. D. (Ed.) (1930).
The Works of Aristotle
(vol. 3). Oxford:
Clarendon Press.
5
10
15
