PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
259
i kretanje? – kakav je sam osuđivao i izbacio iz broja i srodstva
valjanih obrazlaganja. Lukavstva nam je, dakle – a ne dokaze – i
prevare do sada sazdao Aristotel u tako važnom pitanju.
Ali čini se da je krenuo drugim putem da dokaže isto vječno
vrijeme iz kretanja u 8. knjizi
Fizike
u 1. poglavlju: »K tome, kako
će biti
prije
i
poslije
, ako ne postoji vrijeme, ili <kako će biti> vrije-
me, ako ne postoji kretanje?« Ako nema vremena – neće biti prije
i poslije – kaže Aristotel. Preklinjem Boga, besmrtnog, najboljeg,
najvećeg – je li to istinito? Ako
prije
i
poslije
pripadaju vremenu
kao ono vlastito, tako da nemaju udjela ni u kojoj drugoj stvari,
osim po vremenu, nikome nije dvojbeno da će se ugasiti, ako se
dokine vrijeme. A ako sudjeluju i u drugim stvarima i prije nego
u vremenu, kako se istinito kaže:
πρότερον καὶ ὕστερον πῶς
ἔσται χρόνου μὴ ὄντος
41
, »prije i poslije, kako će biti ako ne po-
stoji vrijeme?« A da to pripada također i drugim stvarima, prije
nego vremenu, to pokazuju ove njegove riječi koje su napisane u
4. knjizi
Fizike
u 11. poglavlju: »Prije pak i poslije [413] prvo je u
mjestu i tamo doista po položaju: i budući da je u veličini prije i
poslije, nužno je da je i u kretanju prije i poslije; no i u vremenu je
prije i poslije zbog toga što uvijek jedno od njih slijedi drugo.« A
da ne bismo shvatili da kretanje slijedi vrijeme, nego obratno da
vrijeme slijedi kretanje u toj istoj stvari malo kasnije pripisuje: »I
tada kažemo da je nastalo vrijeme kad osjetilom dohvatimo ono
prije
i
poslije
u kretanju.«
Na ova dva mjesta jasno je uočljivo da su
prije
i
poslije
u kre-
tanju i veličini i mjestu, prije nego u vremenu. Kako se, dakle,
moglo istinito reći:
kako će biti prije i poslije ako ne postoji vrijeme
41
Usp. str. 258. bilj. 80. i 81.
5
10
15
20
25
