263
[413]
PERIPATETIČKE RASPRAVE
SVEZAK IV. KNJIGA 5.
O VJEČNOSTI KRETANJA
Aristotel se prihvatio velikog i veoma brižnog truda, dijelom
u trećoj i četvrtoj knjizi
Fizike
i u cijeloj šestoj, da iz beskonačno-
sti, iz dijeljenja, iz kontinuiteta i slijeda vremena izgradi njegovu
vječnost i <vječnost> kretanja. Ne manjim trudom mi smo otkrili
varke i pogreške tih stvari i razloga. Radilo se, dakle, o vječnosti
vremena, ako ne bi u pomoć došla vječnost kretanja. I to je bio
onaj drugi razlog: Vrijeme neće prestati, ako je uvijek kretanje.
1
A kretanje neće pomoći vječnosti vremena, ni beskonačnošću, ni
dijeljenjem, ni kontinuiranošću, niti slijedom – što je sve istim
razlozima pobijeno za kretanje. Drugdje treba, dakle, uzeti obra-
zloženja da se dokaže i izgradi da je kretanje vječno. Kada se to
izgradi, i vječnost vremena slijedit će kao sestra blizanka.
Kojim je, dakle, vještim zahvatima i lukavstvima Aristotel
izgradio vječnost kretanja? Uistinu u 8. knjizi
Fizike
u 1., 7. i 8. po-
glavlju iznio je razloge, kako smatra peripatetička škola, veoma
čvrste i veoma jake kojima se nužno dokazuje vječnost kretanja.
Krenimo stoga na te razloge, razmotrimo ih, ispitajmo njihovu
snagu. U prvom poglavlju ima ovako: »Započnimo prvo od ono-
ga što smo prije odredili u
Fizici
. Kažemo da je kretanje
entelehija
pokretljivog, ukoliko je pokretljivo. Nužno je, dakle, da postoje
stvari koje se mogu kretati svakim kretanjem.«
1
Parafraza citata, usp. str. 257. bilj. 39. i 40.
5
10
15
20
25
