PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
257
25
10
5
ljena, ali nije nikojim dokazivanjem dokazana, završeno će biti s
vječnošću vremena i trebat će krenuti drugim putem, jer ovim ne
uspijeva. Jednako toliko snage ima moje poricanje, koliko i nje-
govo tvrđenje, osim ako se ne donese <nešto> drugo. On mora
zgrabiti drugu silu obrazlaganja, da se ustvrdi, učvrsti da je vri-
jeme uvijek na početku, da će biti uvijek buduće.
Sigurno će Aristotel izložiti ono kretanje – koje je postavio u
prethodnom razlogu – kojeg je vrijeme ili broj ili mjera ili trpnja
37
i o njemu je rekao dvojeći: »Hoće li vrijeme prestati ili ne – bu-
dući da je uvijek kretanje.« Pitam o kojem je kretanju riječ? Da li
o kretanju općenito ili o kretanju nebeske sfere? Ako o <kretanju
nebeske sfere>, zašto općenito? Obrazlaže se ovdje
38
i u 8. knjizi
Fizike
u 1. poglavlju. Ovdje zaista: jer je kretanje uvijek, vrijeme
neće prestati
39
; ondje pak suprotstavljenim razlogom: jer je vri-
jeme vječno, stoga je i kretanje vječno
40
. Koji je od ovih sudova
po sebi i po svojoj prirodi poznat? Da li ovaj:
vrijeme je vječno
, iz
kojeg se može izvesti konkluzija koja nije po sebi poznata –
kreta-
nje je dakle vječno
? Ili je onaj drugi poznatiji:
kretanje je vječno
– iz
kojeg se može izvesti onaj koji nije po sebi poznat:
dakle vrijeme
je vječno
? Ili istinitije – nijedan od njih nije po sebi poznat? I to
je jasno na temelju Aristotelova autoriteta koji, da utvrdi vječ-
nost kretanja, rabi i njegovu definiciju i prirodu i lik pokretljivog
neba, i vječnost pokretača i tu samu vječnost, slijed, kontinuitet,
beskonačnost vremena.
O toj samoj beskonačnosti dijeljenja, o kontinuitetu, o slije-
du Aristotel je raspravljao razvučeno, površno, nesuvislo, da bi
učvrstio vječnost vremena, jer se činilo da nije po sebi poznata.
Nijedan stav nije po svojoj prirodi poznat. Stoga nije li kružan taj
dokaz: kretanje je vječno, dakle i vrijeme; vrijeme je vječno, dakle
37
Usp.ARIST. Ph. 223a.18–21: ἢ ὅτι κινήσεώς τι πάθος ἢ ἕξις͵ ἀριθμός
γε ὤν͵ ταῦτα δὲ κινητὰ πάντα (ἐν τόπῳ γὰρ πάντα)͵ ὁ δὲ χρόνος καὶ ἡ
κίνησις ἅμα κατά τε δύνα μιν καὶ κατ΄ ἐνέργειαν;
38
Tj. ARIST. Ph. 222a.29–30
39
Parafraza, usp. ARIST. Ph. 222a.29–30 ἆρ΄ οὖν ὑπολείψει; ἢ οὔ͵
εἴπερ αἰεὶ ἔστι κίνησις;
40
Usp. ARIST. Ph. 251b.13: εἴπερ ἀεὶ χρόνος ἔστιν͵ ἀνάγκη καὶ
κίνησιν ἀΐδιον εἶναι.
15
20
