PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
247
Aristotelovo vrijeme
[na margini]
I tako Aristotelovo vrijeme ne samo da nije kvantitativno ni
diskretno ni kontinuirano ni djeljivo ni beskonačno, nego je ne-
pobitno dokazano da uopće nije nikakvo, da po njegovu poučku
nije ništa. Na koji je onda način to ništa vječno? Kako će imati
snagu da učini nebo ili svijet vječnim. Isti nam je nauk prenio o
kretanju: »I kao što je kretanje uvijek drugo pa drugo, <tako> i
vrijeme.« Stoga iz istog razloga ista netočnost što se tiče kvanti-
tativnoga, bilo djeljivog, bilo diskretnog zadesit će kretanje, ista
ništavost (neka je tako dopušteno govoriti). Ima <to svojstvo>
nebesko kretanje i ostala <kretanja>, da dio koji prolazi <više>
nije ništa, koji će doći, još nije.
Kret
pak,
τὸ κίνημα
koji odgova-
ra samome
sada
, nedjeljiv je i nije dio kretanja, niti je kretanje.
Nužno slijedi da kretanja uopće nema, da nije ništa. I tako će nas
Aristotel valjano poučiti onom Zenonovom nauku koji dokida
kretanje, a koji je toliko puta napadao. Taj veoma lijep i veoma
oštrouman nauk o slijedu vremena i kretanja koji nam je obeća-
vao vječnost vremena i kretanja i neba i svijeta – potpuno razara
i vrijeme i kretanje. No ne razara ipak ni nebo ni svijet.
Nego dajmo da je vrijeme i kretanje
nešto
. Zašto kažem
nešto
?
Neka to budu najveće stvari. Kako će se iz vremena zaključiti
vječnost neba i svijeta? U 4. knjizi
Fizike
u 13. poglavlju izlaže
pitanje, da li je vrijeme konačno, ili je radije uvijek buduće koje
nikada neće prestati? Riješio je da je ono koje nikada neće presta-
ti. Pitanje i rješenje u ovim je riječima: »Ako ne postoji jedno vri-
jeme koje je uvijek, sve bi vrijeme bilo omeđeno. Hoće li, dakle,
prestati ili ne, ako uvijek postoji kretanje.«
5
10
15
20
25
