PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 5.
297
10
5
od stvari, a ne od vremena
.
30
Propušta zaista sasvim malo, veoma
malo, ali ipak propušta. To propuštanje prekida kretanje tako
da nije jedno, jer između nastupa mirovanje. Gdje je mirovanje,
tamo završava prethodno kretanje. Ima dva, dakle, ili više tih
kretanja, a ipak je to kretanje po Aristotelu kontinuirano; ili je
netočna ta definicija kontinuiranog kretanja ili ona druga:
Kon-
tinuirano je ono čije su krajnosti jedno
– iz mjestā u 5. i 6. knjizi
Fizike
31
. Što naime znači ono:
čije su krajnosti i međe jednog i drugog
– nema li ih više, najmanje postoje dvije te krajnosti ili međe. Ako
više njih, ako dvije čine
τὸ συνεχές
, ono kontinuirano, kako će
biti jedno kretanje kontinuirano u dvama <kretanjima>? Što je to
jedno kretanje
? Poučava u 5. knjizi
Fizike
u 4. poglavlju: »Brojem je
troje kad kažemo da je kretanje jedno:
što
,
u čemu
i
kada
. Kažem
što,
jer je nužno da bude nešto što se kreće, kao čovjek ili zlato. I
u nečemu
da se to sámo kreće, kao u mjestu ili trpnji, i
kada
, sve se
naime kreće u vremenu.« I poslije:
τὸ δ΄ ἁπλῶς μίαν ἐν ἅπασι
τούτοις·
32
»Jednostavno pak jedno u svemu tome.« Stoga ako
kontinuirano kretanje treba biti jedno, nužno je da ima ova tri
uvjeta po Aristotelovu propisu. No kontinuirano kretanje može
malčice stati, ne u vremenu nego u stvari – što je od ova tri uvjeta
drugi
33
uvjet.
Osim toga, ako je
uvijek
kontinuirano, a u tom
uvijek
nastaju
različita kretanja, pa i
s prekidom
, i u
istom
[420]
vremenu,
kako je
<kretanje>, ako je kontinuirano, jedno – kad su mnoga <kreta-
nja> dvostruka? One pak riječi koje iz ovih izvodi: »Jedno <kreta-
nje> po jednom pokretaču i jednom pokrenutom« – rađaju nove
poteškoće. Ako je, da se učini jedno kretanje, nužno da sudjeluje
troje:
ono pokretljivo
,
u čemu
,
vrijeme
, zašto se sada, nakon dvije
knjige s dvije polovice, dodaje
onaj koji pokreće
, zašto je dodao i
jednog
pokretača, kad i više pokretača može pokrenuti
jedno po-
kretljivo
,
na istom mjestu
,
u isto vrijeme
?
30
Nema grčkog, usp. ARIST. Ph. 226b.25,27–29: συνεχῶς δὲ κινεῖται
τὸ μηθὲν ἢ ὅτι ὀλίγιστον διαλεῖπον τοῦ πράγματος μὴ τοῦ χρόνου.
31
Usp. Ph. 228a.30 i Ph. 231a.22: συνεχῆ μὲν ὧν τὰ ἔσχατα ἕν.
32
[ARIST. Ph. 227b.29]
33
Drugi je uvjet: mjesto.
15
20
25
30
