PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
227
Isto, što se tiče kretanja, potvrđuje u 7. poglavlju: »Koja je razlika
smatrati beskonačnim kretanje ili vrijeme? Ako je bilo koje <od
njih beskonačno>, nužno je da i drugo bude beskonačno.«
Na koji način jest ta beskonačnost u vremenu objasnio je u 7.
poglavlju: »Svako je vrijeme u beskonačno djeljivo.« S njime je
u 6. poglavlju povezao veličinu: »Svaka veličina i svako vrijeme
uvijek su djeljivi.«
U 4. pak poglavlju vremenu je pridodao kretanje: »Na sli-
čan je način i kretanje djeljivo i vrijeme djeljivo.« Stoga te riječi:
uvijek djeljivi
,
u
beskonačno djeljiv
,
slično djeljivo
podjednako važe
u vremenu, u veličini, u kretanju. Za vrijeme, dakle, i kretanje i
veličinu, ako im se na neki način dozvoli beskonačnost, po sa-
svim jasnim Aristotelovim poučcima, dozvolit će se samo ona
<beskonačnost> koja je u dijeljenju. A onu drugu – beskonačnost
s obzirom na krajnosti on je najjasnijim riječima i razlozima istje-
rao i izbacio iz prirode stvari.
Što dakle, hoće li biti dopušteno zaključivati silogistički,
istinito, a ne sofistički: vrijeme je u beskonačno djeljivo, dakle
vrijeme je beskonačno s obzirom na krajnosti, jednostavno besko-
načno? Kretanje je djeljivo u beskonačno, dakle kretanje je bes-
konačno s obzirom na krajnosti, jednostavno beskonačno? Dok
bude vrijedilo takovo: veličina je djeljiva u beskonačno, dakle i
veličina je beskonačna s obzirom na krajnosti, truli je sofizam.
Trkalište je konačno, trčanje u trkalištu je konačno, period vre-
mena u kojem se trči je konačan; ipak su trkalište, trčanje i period
vremena, s obzirom na dijeljenje po Aristotelu beskonačni. Ako
tko bude iz toga izvodio da su trkalište i trčanje i period vremena
beskonačni s obzirom na krajnosti, što ćemo mu drugo učiniti
nego da ga isfućkamo i izbacimo iz logičke škole?
5
10
15
20
25
