PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
225
10
5
biti dijeljenja vremena i veličine kao i bilo kojeg drugog besko-
načnog: i kako jedno, tako i drugo – kao na primjer: ako je vrije-
me beskonačno s obzirom na krajnosti, i dužina je <beskonačna>
s obzirom na krajnosti, ako pak s obzirom na dijeljenje, i dužina
je <beskonačna> s obzirom na dijeljenje; a ako je s obzirom na
oboje vrijeme <beskonačno>, također je s obzirom na oboje i veli-
čina <beskonačna>.« No pokazano je da veličina nije beskonačna
s obzirom na krajnosti, po konverziji će biti dopušteno zaključiti
da ni vrijeme nije beskonačno s obzirom na krajnosti; kako, nai-
me, jedno, tako i drugo. Stoga nije po priznanju, po poučku Aris-
totelovom, s obzirom na krajnosti beskonačna veličina ili kreta-
nje ili vrijeme. No, ako bi imali neku beskonačnost, imat će onu
drugu: <beskonačnost> dijeljenja. Tako poučava o njoj samoj u 7.
knjizi
Fizike
u 6. poglavlju: »Svaka je naime veličina i svako vri-
jeme uvijek [406] djeljivo.« Također u 1. poglavlju iste knjige: »Iz
istog se razloga veličina i vrijeme i kretanje sastavljaju iz nedjelji-
vih <dijelova> i dijele na nedjeljive <dijelove>.«
16
I malo kasnije:
»Nužno je da je na način sličan dužini i kretanju, vrijeme nedjelji-
vo.«
17
No vrijeme je s obzirom na taj način dijeljenja beskonačno
– piše u istom poglavlju ovako: »Naime, ono što je po kvantite-
ti beskonačno ne može se dotaknuti u omeđenom vremenu, ali
ono što je s obzirom na dijeljenje beskonačno – može.« Tako je
vrijeme beskonačno. A ako je vrijeme beskonačno tom beskonač-
nošću dijeljenja, istom beskonačnošću beskonačna je i veličina.
Tako, naime, malo poslije: »Ako bi vrijeme bilo beskonačno, i
veličina će biti beskonačna, ako pak veličina, <onda> i vrijeme.«
16
Petrić skraćuje citat. Nije Aristotelova teza da se veličina, vrijeme i
kretanje sastoje iz nedjeljivih dijelova, nego da među njima postoji analo-
gija s obzirom na dijeljenje na dijelove. Usp. ARIST. Ph. 231b.18–20: τοῦ δ΄
αὐτοῦ λόγου μέγεθος καὶ χρόνον καὶ κίνησιν ἐξ ἀδιαιρέτων συγκεῖσθαι͵
καὶ διαιρεῖσθαι εἰς ἀδιαίρετα͵ ἢ μηθέν.
17
I ovdje Petrić skraćuje citat koji glasi: (ARIST. Ph 232a.18–19) ὁμοίως
δ΄ ἀνάγκη τῷ μήκει καὶ τῇ κινήσει ἀδιαίρετον εἶναι τὸν χρόνον͵ καὶ
συγκεῖσθαι ἐκ τῶν νῦν ὄντων ἀδιαιρέτων· U ispuštenom nastavku Ari-
stotel kaže da se vrijeme sastoji iz nedjeljivih
sada,
no
sada
nije dio vreme-
na. Inače, kasnije Petrić rabi tu Aristotelovu tezu (da
sada
nije dio vremena)
da bi ukazao na to da je vrijeme samo
ens rationis
, da nije biće u pravom
smislu.
15
20
25
