PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
217
ὃ ἔχομεν͵ ὅτι νοεῖ τις͵ ἀλλ΄ ὅτι ἔστι [ἔχει]· τὸ δὲ τῇ νοήσει
πιστεύειν ἄτοπον·
12
»Svatko od nas mogao bi sebe zamisliti vi-
šestrukim povećavajući se u beskonačno, no nije netko zbog toga
izvan grada, niti imamo bilo kakvu veličinu koju imamo zato
– jer bi to netko mislio, nego zato, jer <to> ima. Besmisleno je pak
vjerovati mišljenju.«
Matematički predmeti ne slažu se s prirodnima
[na margini]
Stoga zaključimo na prvom mjestu da je ta beskonačnost ma-
tematičkog broja i matematičke veličine tuđa prirodnim stvarima:
Ništa se nemože istinito i prikladno izmatematičkih <predmeta>
prenijeti u prirodna bića, <te> je zbog toga Aristotelovo obrazla-
ganje koje iz matematičkog beskonačnog utvrđuje beskonačno u
prirodi, neprikladno i strano. Drugo, netočne su i te obje besko-
načnosti, jer se ni broj, ni matematička veličina ne može uistinu
beskonačno uvećavati ili smanjivati. Najnetočnije je napokon da
<beskonačnosti> jesu u prirodnim ili brojevima ili veličinama, ili
da mogu biti.
O BESKONAČNOSTI VREMENA
Sada ispitajmo samo vrijeme koje je Aristotelu treće besko-
načno, je li uistinu beskonačno i na koji način Aristotel to ili
utvrđuje ili nas uvjerava. Tu beskonačnost, kao ponajviše očitu,
s najmanjim je naporom utvrdio jednostavnom pretpostavkom.
Da uvede beskonačnost u broju i veličini nije se malo potrudio,
12
Citat dosta izmijenjen, dio teksta je izbačen i promijenjen je redosli-
jed rečenica. Usp. tekst u kritičkom izdanju: ARIST. Ph. 208a.14–19: τὸ δὲ
τῇ νοήσει πιστεύειν ἄτοπον· οὐ γὰρ ἐπὶ τοῦ πράγματος ἡ ὑπεροχὴ καὶ
ἡ ἔλλειψις͵ ἀλλ΄ ἐπὶ τῆς νοήσεως. ἕκαστον γὰρ ἡμῶν νοήσειεν ἄν τις
πολλαπλάσιον ἑαυτοῦ αὔξων εἰς ἄπειρον· ἀλλ΄ οὐ διὰ τοῦτο ἔξω [τοῦ
ἄστεός] τίς ἐστιν [ἢ] τοῦ τηλικούτου μεγέθους ὃ ἔχομεν͵ ὅτι νοεῖ τις͵
ἀλλ΄ ὅτι ἔστι·
5
10
15
20
