PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
223
25
10
iznio. Sigurno, <onom> beskonačnošću koja nema krajnostī, ve-
ličina nije beskonačna. Naime, gotovo azijskom obilatošću doka-
zivao je u 3. knjizi
Fizike
da veličina koja nema krajnosti niti po-
stoji, niti se može naći u prirodi. A ako je to troje slično s obzirom
na beskonačnost, kako je upravo rečeno, nužno će slijediti, ako
veličina nije beskonačna s obzirom na krajnosti, da niti kretanje,
niti vrijeme nije niti može biti beskončno s obzirom na krajnosti.
I to Aristotel ne tvrdi <samo> općenitim riječima, nego i pojedi-
načnima – kad tako sam piše u 6. knjizi
Fizike
u 10. poglavlju o
kretanju: »Nijedno mijenjanje nije beskonačno.« I dodao je raz-
log: »Svako <mijenjanje> je iz nečega u nešto.« To je i potvrdio
primjerima u svim kretanjima: nastajanja, propadanja, mijenja-
nja, povećavanja, smanjivanja.
Konačno je o mjesnom kretanju izložio ovako: »Stoga kreta-
nje nije beskonačno niti se kreće u beskonačno.« Dodao je razlog
tome: »Bilo bi, naime, nemoguće prijeći ga.« O kojem je pak rodu
beskonačnosti to poučavao, izjavio je u univerzalnom zaključku:
»Očito je zaista da mijenjanje nije beskonačno na taj način da ne
bi bilo određeno međama.«
Tu stvar potvrdio je također u 7. knjizi
Fizike
u prvom po-
glavlju:
15
»Ako svako od svakog biva pokrenuto, ipak je kretanje
svakog brojem jedno i nije beskonačno s obzirom na krajnosti.«
Pa ako veličina i kretanje nisu beskonačni s obzirom na krajnosti,
bez sumnje
ὁμοίως ἕξει κατὰ πάντων
,
slično će biti u svima,
pa
i vrijeme neće biti beskonačno s obzirom na krajnosti. To je u 6.
knjizi
Fizike
u 2. poglavlju jasno napisano i potvrđeno: »Ista će
15
Usp. također: Physicorum libri octavi textus alter, 242a.29–31: καὶ
γὰρ εἰ ἕκαστον ὑφ΄ ἑκάστου κινεῖται͵ οὐθὲν ἧττον μία τῷ ἀριθμῷ ἡ
ἑκάστου κίνησις͵ καὶ οὐκ ἄπειρος τοῖς ἐσχάτοις.
5
15
20
