PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
213
10
5
kako to potvrđuje sam Aristotel u 1. knjizi
Topike
ovim riječima
na kraju: »I ono što je točka crti, također je jedinica broju; oboje
je, naime, počelo.«
Neka bude, dopustimo matematičarima da se matematički
broj beskonačno povećava, da se matematička veličina beskonač-
no dijeli, sigurno je ono što je svojstveno za sadašnju raspravu
– da nijedan prirodni broj nije beskonačan. Konačne su, naime,
vrste stvari i aktualno i u mogućnosti; ne mogu se vrste u slijedu
u beskonačno umnažati, tako da bi one koje sada nisu, bile posli-
je. Pa ako ta konačnost postoji u vrstama, nužno će postojati i u
njihovim jedinkama. Ako bi se reklo da one postaju beskonačne
vječnim slijedom jedinki, tada će nužno nastati beskonačno iz
konačnog.
Nasuprot tome stavit ćemo mišljenje Aristotela koji je nije-
kao da iz konačnog može nastati beskonačno u 3. knjizi
Fizike
u 5. poglavlju: »Složeno zaista neće biti beskonačno tijelo, ako
elementi budu konačni s obzirom na mnoštvo;« on je također ni-
jekao da išta može postati veće od beskonačnog, što će se nužno
dogoditi, ako ta vječnost rodi beskonačnost jedinki. Naime, ako
vječno vrijeme bude buduće, kao što on i njegovi tvrde, od ove
naše dobi prema kasnije, beskonačno će se ljudi roditi poslije nas.
A <ljudi> koji su bili prije bezbroj godina do nas, ako bi se do-
dali beskonačnim budućima, to će beskonačno tim dodavanjem
postati veće. Pa ako se takve besmislice mogu dopustiti u Ari-
stotelovoj filozofiji, nema razloga zbog kojeg bismo mislili da su
ova počela bolja od toga, ili zbog kojeg bismo očekivali <bolje>
buduće zaključke. Toliko neka bude dovoljno o beskonačnosti
prirodnoga broja.
O prirodnoj veličini
[na margini]
Što treba reći o prirodnoj veličini? Sam je Aristotel pobijao
brižnim radom da je ikoja veličina aktualno beskonačna. Mi ka-
15
20
25
30
