PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 3.
187
je to točno rečeno. Forma metala izvrsnija je od forme kamena;
forma biljke izvrsnija je od <forme> metala; <forma> životinje
[398] božanskija je od <forme> biljke; konačno, <forma> čovjeka
božanskija je od <forme> životinje. Ako je to istinito, kao što jest,
zašto materija ne teži odmah za najboljom formom, ako je u mo-
gućnosti jednako za nju i za najnižu? Zašto, dakle, svi elementi,
svi njihovi djelići ne postaju ljudi – tako da u prirodi ne bi bio
nikakav kamen, nikakav metal, nikakva biljka, nikakva životi-
nja; zašto sve nisu ljudi? Ta razlika stvarī ne dolazi od jednake
mogućnosti materije, ne dolazi također od njezine težnje <za do-
brim>. Kada bi po svojoj naravi bila nošena k onom dobrom, bila
bi nošena uvijek k onom najboljem. Zašto bi bila nošena k slabi-
jem dobru, ako jednako može k najboljem?
Odgovorit će, jer je već zaposjednuta dobrom slabijih <for-
mi>, tako da ne može biti slobodno nošena k onom najboljem.
Ali zašto, kažem, biva zadržana slabijima, ako je od početka bila
nošena k najboljem? Zašto je od Aristotelove vječnosti primila
prve forme elemenata, a ne <formu> čovjeka, ako je ta bolja od
one? Reći će (naime i nije dopušteno drugačije reći), da je to dje-
latelj učinio, da je materiji nanijeta sila. Pitat ću ako bi ta sila do
sada trajala, zašto ne nad svimdjelićima materije ukrašenima for-
mom čovjeka? Mislim da neće nijekati. Zar je dopušteno, dakle,
po Aristotelovoj filozofiji tvrditi da postoji neko nasilno vječno?
Ako su forme elemenata najmanje od formi, zašto je materija
isprva za njima težila i primila ih; i tako primila, da ih ljubi ne-
odvojivom ljubavlju, da ih nikada ne odlaže? Reći će, poslije njih
nadalje materija želi dobro, teži za drugim formama.
Razumno je, da ona tim više čezne za formama, koliko su
bolje. Zašto, dakle, odlažući formu biljke ostaje s formama ele-
menata? Kad je, naime, propala forma biljke, kako kažu, razlaže
se u elemente, a njihova je forma, po poučku peripatetičke škole,
lošija od forme biljke. Reći će da to biva akcidentalno. Pitat ću,
biva li to uvijek? Neće poricati ono <što se vidi> očima. A ono
što je akcidentalno, to rijetko biva, kako je njihov prvak na vrlo
mnogim mjestima poučavao. Stoga je to ništavan odgovor.
Drugo će odgovoriti: to biva mimo htijenja, ne iz namjera-
vane svrhe. Pitat ću ponovno, mimo htijenja materije ili prirode
5
10
15
20
25
30
35
