PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 3.
169
20
15
10
No, što je ono što naziva materijom tjelesne supstancije?
Rađa, naime, drugu poteškoću, ne malu. Prije je rekao da je ma-
terija ono čije su krajnosti točke i crte – a to je bilo tijelo i to ne-
osjetilno, ovdje se pak čini da hoće da i materija ima svojstvo
tjelesne biti: budući da je tijelo u materiji, kao u subjektu. Ako bi
se to prihvatilo, postoji jasna kontradikcija: da materija jest tijelo
i da materija pripada tijelu.
Ako bi se ono što dodaje: takvoga tijela, prihvatilo kao objaš-
njenje: materija bi bila tijelo
ἄποιον
<bez kvalitete> i neosjetil-
no, tj. već određenog tijela – kontradikcija će se <time> dokinuti.
Neka se, dakle, dokine dvoznačnost i ova poteškoća, uostalom
prevelika i očita.
Ako je tijelo
ἄποιον
<neodređeno, bez kvalitete> materija
tijela
τοιουδί
, takvoga, već određenoga – što ćemo reći, je li to
ἄποιον
, neodređeno tijelo ono zajedničko, ili je ono pojedino <ti-
jelo>? Sam uči da zajedničko <tijelo> ne postoji. Stoga ne postoji
materija kao zajedničko tijelo, ne leži u osnovi svim tijelima – ipak
cijela peripatetička škola prihvaća da je neka zajednička materija
u osnovi svim tijelima, osobito elementarnima, jer se Simpliciju i
Averoesu nije svidjelo da materija pripada nebesima.
Što, dakle, da li partikularna materija pripada tijelu takvome
–
τοιωδί
? Kakvome? Neka nam se kaže. Smatraju da postoje če-
tiri tijela: zemlja, voda, zrak, vatra. Ona su, pojedina i sva, takva
–
τοιαδί
tijela. Kojemu je od njih materija u osnovi? Ako jednome
– ostala su dakle bez materije? Ako svima – materija je već zajed-
nička. Ako je materija zajednička – reći ćemo da je ona tijelo, ili
neodređeno,
ἄποιον
, ili neosjetilno,
οὐκ αἰσθητόν
– dobit će se
zajedničko tijelo. Zašto je onda rečeno:
σῶμα γὰρ κοινὸν οὐδέν
,
<ne postoji> nikakvo zajedničko tijelo?
Nema drugog bijega da se izmakne ovim stijenama, nego da
se kaže da ne postoji nikakvo zajedničko tijelo koje je odvojeno
od kvalitetâ i kvantitetâ – jer tako odmah dodaje: »Ista <materi-
5
25
30
