PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 3.
155
15
25
5
baju biti osjetilna, propadljivih propadljiva. Čini se također da
u takvom subjektu bivaju sva nastajanja artificijelnih stvari – po
primjerima koje donosi u 1. i 2. knjizi
Fizike
i u 9. knjizi
Metafizi-
ke
. Osim toga u 7. poglavlju 1. knjige
Fizike
ima ovo: »Uvijek je,
naime, nešto što je u osnovi iz čega nastaje ono što nastaje, kao
biljke i životinje iz sjemena.« A da je sjeme složeno tijelo, a ne
jednostavna gola materija, jasno je svima pa i slabovidnima.
Ojačalo je ipak mišljenje nekih, koji za sebe smatraju da su naj-
veći aristotelovci, da pri dolasku druge forme prethodna propada
tako da materija ostaje gola i da druga forma sa sobom donosi sve
uvjete i sile one prethodne <forme>. Drugi pak <smatraju> da
prethodna forma ili forme doista ostaju, ali da više nisu supstan-
cije, nego pripremajuće kvalitete. Njih pitam, na koji način misle
da forme, koje su supstancije, po nauku njihovog učitelja prelaze
u kvalitete? Ako svako nastajanje, svako mijenjanje biva, po nji-
hovom priznanju, među kontrarnim, a između roda supstancije i
roda kvalitete nema kontrarnosti, jer je ono kontrarno u jednom
te istom rodu, ne može se jedan rod promijeniti u drugi.
Potom također pitam da li prethodne forme propadaju prije
dolaska nadolazeće forme, ili poslije dolaska, ili u isto vrijeme
zajedno – one propadaju, a ova ulazi. Ako <propadaju> prije,
ostat će onaj subjekt u nekom razmaku vremena bez ikoje forme.
A to Aristotel, na drugom malo prije navedenom mjestu
5
, niječe
i poučeni smo da se materija ne može odvojiti. Ako <propadaju>
poslije, bit će onda neko vrijeme zajedno; ako se u tom vremenu
međusobno podnose, zašto se ne bi podnosile također i u preo-
stalo <vrijeme>? Bit će potreban drugi djelatelj da istjera pret-
hodnu <formu>. Što će to biti? Ako zajedno i u istom trenu jedna
materija nastaje a druga propada, nije više istinito da prethodna
ostaje kao pripremajuća kvaliteta.
No one druge pljenitelje i ogolitelje materije pitat ću: da li ma-
terija ostaje gola prije dolaska druge forme, ili u istom trenutku u
kojem ona ulazi, ili poslije? To treće je nemoguće. Već je, naime,
5
Usp. Χωριστὴ μὲν γὰρ οὖσα ἢ οὐδένα καθέξει τόπον͵ ἢ οἷον στιγμή
τις͵ ἢ κενὸν ἔσται καὶ [ἢ] σῶμα οὐκ αἰσθητόν. [ARIST. GC 320a.34–b.2]
10
20
30
