145
[389]
PERIPATETIČKE RASPRAVE
SVEZAK IV. KNJIGA 3.
O PRVOJ MATERIJI
Prva je materija Aristotelu treće počelo prirode i premda je
prvo i po naravi i po izvrsnosti, raspravu joj je ipak uređivač
redova dodijelio na kasnijem mjestu, jer je mislio da su nam kon-
trarna <počela> poznatija i preko njih nas je povukao k spoznaji
materije. Često je o njoj govorio, mnogo u prvoj knjizi
1
, još broj-
nije u drugima tako da gotovo nema u tolikim knjigama
Fizike
i
Metafizike
drugog imena češće spominjanog (izuzevši jednog:
imena prirode), nego što je ime materije. U njima nije izložen
neki novi nauk, nego je više od tisuću puta ponovljen stari.
Svojstva materije
[na margini]
Omateriji je on istaknuo ili uočio ovo:
ὑποκείμενον, ἄμορφον,
ἀνείδεον, ἀρρύθμιστον, οὐκ ὂν κατὰ συμβεβηκός, οὐσία, ἀρχή͵
στοιχεῖον, αἰτία, συναίτια, πέφυκεν ἐφίεσθαι κατὰ φύσιν
τ’ ἀγαθοῦ͵ μήτηρ, θῆλυ, αἰσχρόν, τὸ δυνάμει, ἀγέννητος,
ἄφθαρτος, φύσις, τὸ πάσχον, τὸ πάντων εἰδῶν δεκτικόν
– su-
bjekt, neoblikovano, bez forme, nezgrapno, akcidentalno ne-biće,
supstancija, počelo, element, uzrok, suuzrok, nastala da po nara-
vi teži za dobrim, majka, žena, ono sramotno, u mogućnosti, ne-
nastala, nepropadljiva, priroda, ono trpno, ono što može primiti
sve vrste. To neka budu imena materije, istražimo samu stvar.
Aristotel je, dakle, tvrdio da u svakom nastajanju ono kontrar-
no biva iz kontrarnog. I budući da ono kontrarno niti postoji po
sebi, niti djeluje u sebi, niti trpi u sebi, smatrao je da je nužno da
1
Tj.
Fizike.
5
10
15
20
25
