PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
137
20
10
5
gućnosti, nego <je rekao> da u jednoj te istoj <stvari> može biti
i ne biti; po toj definiciji ne bi se isključila
44
gola materija koja
je jedna te ista, pa ni onda ako bi se nužno tražilo da onaj uvjet
aktualnog bića ne bude stran goloj materiji; ona bi bila aktualno
biće, tj. aktualno materija i aktualno, a ne u mogućnosti – ako se
mora izbjeći napredovanje u beskonačno
45
.
Potom, na temelju sâmog tog uvjeta
46
, nužno je priznati da
su sve forme poslije prvih akcidenti, jer s golom materijom po-
vezana forma vatre, ako se i dopusti da je ona supstancija, <ipak
tek> obje zajedno tvore složeno aktualno biće. Forma miješanog
koja će poslije pristupiti tom aktualnom biću, i tom opet druga
<forma> biljke ili životinje, na temelju rečenog su uvjeta akci-
denti – osim ako netko ne pribjegne onome, da pri dolasku druge
forme [388] prva forma propada. To mišljenje njima zadaje vrlo
veliki posao.
Znamo da je Aristotel poučavao da čovjek živi prvo život
biljke, jer se hrani, zatim životinje, jer također i osjeća, na kra-
ju da postaje čovjekom, jer dobiva izvana razum koji je njegova
najizvrsnija forma. Sad pitamo te uništavače formi, da li čovjek
nakon dolaska razuma i dalje osjeća ili se hrani? Ako bi nijekali,
vratit ćemo ih pod štap učitelja. Ako bi potvrdili, mi ćemo tvrditi
da ta djelovanja proizlaze od vlastitih formi, hranjenje od vege-
tativne duše, osjećanje od senzitivne duše. Zatim ćemo pitati, da
li tijelo čovjeka postoji po samoj materiji, ili po samoj formi? Reći
će, po tome što su obje povezane. A kako su povezane, ako su za
formu razuma sve prethodne propale?
Opet ćemo pitati, da li je ljudsko tijelo miješano? Da li je mi-
ješano iz elemenata? Da li će se poslije smrti razložiti u elemente?
Ako se, naime, ne bi u njih ne razložilo, netočna je Aristotelova
na slučajan, kontingentan način ne vidim suprotnost prema
inesse et non
inesse
. Ako može
biti i ne biti
, onda na kontingentan, nenužan način tamo
jest (ako jest). Ipak u tekstu jasno stoji
accideret
.
44
Kao ona kojoj mogu pristupiti akcidenti.
45
Tj. materija kao ono prvo u nastanku složevine mora biti aktualno,
jer tu Petrić shvaća potencijalnost kao lišenost aktualnosti koja slijedi iza
aktualnog.
46
Tj. da akcidenti dolaze aktualnoj, oblikovanoj stvari.
15
25
