PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
129
25
ako je možda
kasnija
? Što također čini onoj materiji da u osnovi
postoji po sebi? Nikako, da bi <po formi> vatra postojala, tako
da, kad se ona ukloni, više ne bi bila vatra.
Reći ću također: kad je uklonjena toplina, nema više vatre,
pa i kada se ukloni bilo koja druga vatri svojstvena kvaliteta. Isto
<ću reći> o ostalim elementima, isto o miješanim <stvarima>,
onim neživima, isto o onima s dušom. Neće filozofija o spasu sto-
ga više biti u opasnosti, ako kažemo za dušu da je akcident, nego
da je forma ili supstancija; i na jedan i na drugi način po Aristo-
telovu nauku i nastaju i propadaju duše osim jednog čovjekova
razuma. Niti se više duše odvajaju od tijela, pristupaju i odlaze,
ako se nazivaju akcidentima, nego <ako se nazivaju> onakvim
formama i supstancijama – kakve supstancije i forme Aristotel
propovijeda. Inače neka nam se kaže, što je forma?
Forma je supstancija, kaže Aristotel. Ja kažem, zašto je sup-
stancija? Neka kaže razlog – nije u osnovi sama po sebi, u dru-
gome je. Koji je, dakle, drugi razlog da je supstancija? Ako bi se
reklo: jer povezana s materijom čini ono složeno, reći ću: i ako
bi akcident bio povezan s materijom, nema prepreke da učini
ono složeno. Reći će se: čini supstancijalno složeno – koje je isto
tako supstancija. Ja nastavljam pitati ovo: što je ono po čemu se
zove supstancijalno složeno i supstancija? Neće li također topli-
na, bjelina, ako pristupi materiji, ako joj pripada, ako se s njom
povezuje, tvoriti ono složeno? Reći će da ne čini ono složeno koje
je supstancija. I mi nećemo prestati pitati, što je ta supstancija?
Čujem ime, stvar ne objašnjavaju. Te forme koje nazivaju
supstancijama, nitko do sada nije osjetilom spoznao, nitko <ih>
nije mišljenjem dotakao, razlozi lutaju bez značenja, dok se ne
objasni, što je ta supstancija. Forme koje zovemo akcidentalni-
ma i osjetilom zamjećujemo i mišljenjem dotičemo. Iskustvom
zamjećujemo da su istinite one Aristotelove riječi u 2. knjizi
O
nastajanju
:
τὰς γὰρ τῶν αἰσθητῶν ἀρχάς αἰσθητάς δεῖ εἶναι
.
39
»Počela osjetilnih stvari treba da budu osjetilna.«
39
Usp. ARIST. Cael. 306a.9–11: Δεῖ γὰρ ἴσως τῶν μὲν αἰσθητῶν
αἰσθητάς͵ τῶν δὲ ἀϊδίων ἀϊδίους͵ τῶν δὲ φθαρτῶν φθαρτὰς εἶναι τὰς
ἀρχάς͵ ὅλως δ΄ ὁμογενεῖς τοῖς ὑποκειμένοις. Nije nađen točan citat.
5
10
15
20
30
