PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
125
10
5
di može biti u svom subjektu i ne biti u njemu – i to doista tako
da subjekt ne propada. Mi kažemo da to isto odgovara također
i formi. Forma, naime, može u svom subjektu, tj. svojoj materiji
(govorim o prvoj), istoj i jednoj, i biti i ne biti – ipak materija ne
propada. Materija je vječna, ostaje; forma pristupa, odstupa, a
ona <materija> ipak traje. Nije nepoznato ni Aristotelu koji na-
ziva materiju
ὑποκείμενον
na vrlo mnogo mjesta i koji također
tvrdi da je forma odvojiva u 5. knjizi
Metafizike
u 8. poglavlju i
koji jasno poučava tu stvar ovim riječima: »Na dva se načina izri-
če supstancija, tj. kao krajnji subjekt, koji se dalje ne izriče o dru-
gome.« To <kaže> o prvoj materiji. O formi pak: »Postojeći kao
ono nešto
bit će odvojivo, a takvo je – bilo čija forma i odvojiva vr-
sta.« Dakle forma je odvojiva i kada se odvaja od svog subjekta,
on ne propada. Stoga je akcident <forma> – po definiciji.
Koliko
[na margini]
I neka nam nitko ne prigovori da se supstancijalna forma na-
ziva
τὸ δὲ τὶ ὄν
, <ono nešto>, jer na isti način, isti Aristotel, u istoj
knjizi u 13. poglavlju naziva akcidente: »Onim
koliko
naziva se
ono što je djeljivo na u-postojeće <dijelove> od kojih svaki <dio>
ili pojedini <dijelovi> su nastali da budu
nešto jedno
i
nešto ovo
.«
I u 7. knjizi u 7. poglavlju: »Sve što nastaje od nečega nastaje i iz
nečega: a nazivam
to nešto
prema pojedinim predikamentima.«
<
To nešto
> je zajednički naziv za sve bîti i nije vlastit formi koja je
nazvana supstancijom. Zašto se pak ta forma naziva supstanci-
jom, a bjelina se ne naziva također supstancijom, ne razabirem.
Što bi, naime, bila ta supstancija, ni na kojem mjestu nije de-
finirao najmetodičniji učitelj; pravo mjesto među drugima bilo
15
20
25
