PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
143
20
kažu, što je kuća i kažu da je kuća u mogućnosti: kamenje, zi-
dovi, drvenarija – jer to je materija. Oni <kažu> da je <kuća>
spremište koje čuva imetak i tijela ili što drugo takvo dodajući,
govore o ozbiljenju. Oni pak koji to oboje <postavljaju> – po-
stavljaju iz njih treću supstanciju. Čini se da je govor na osnovi
razlika <govor> o formi i zbiljnosti.« Po tome vidimo da se kuća
naziva trećom supstancijom iz prvih dviju, stvorena od materije
i forme. I malo poslije, među Arhitinim definicijama, mirovanje
naziva supstancijom:
ἐνέργεια δὲ καὶ οὐσία ἡ ἠρεμία
. [ozbilje-
nje i supstancija je mirovanje] i u drugoj definiciji jednakost:
ἡ
δὲ ἐνέργεια καὶ ἡ μορφὴ ἡ ὁμαλότης
. »Ozbiljenje pak i forma
je jednakost.« I zaključujući poglavlje: »Očito je iz rečenog, koja
je osjetilna supstancija i na koji način; jedna, naime, kao materija,
druga kao forma – kad je ozbiljenje, treća pak iz njih.«
U cijelom poglavlju, premda je izložio da će raspravljati o
formi, nije iznio zaista ni riječ o supstancijalnoj formi. Sve što je
rekao o formi ili je govorio o artificijelnoj formi i nazvao je sup-
stancijom, ili o nekom prirodnom akcidentu, kao mirovanju ili
jednakosti.
Stoga cijelim poglavljem zaključimo da, kako po definiciji
forma može biti akcident, tako po tumačenju definicije i jest akci-
dent. Daleko je od toga da bi nam ta definicija supstancije izložila
onu supstancijalnu formu.
5
10
15
