PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
113
15
10
5
Što o tom drugom? Forma je počelo onog
τοῦ κινεῖσθαι
, kre-
tati se. Duša je forma organskog tijela itd. Dakle, duša je počelo
τοῦ κινεῖσθαι
, da se organsko tijelo kreće itd. [383] Od toga ništa
nije besmislenije ni nedosljednije. Naime, ne može se nijekati niti
veća premisa, a također niti manja, na temelju ovih riječi: »Nuž-
no je da duša bude supstancija kao forma tijela« – koje stoje u 2.
knjizi
O duši
u 1. poglavlju. Po tom, dakle, učenju niti životinje,
niti živa bića, niti miješana, niti elementi nemaju u sebi počelo
τοῦ κινεῖν
, pokretanja samih sebe ili drugoga.
Isti razlog vrijedit će na nebesima, ako su sastavljena iz ma-
terije i forme, ako su prirodna tijela. Ako je to sve besmisleno u
Aristotelovu nauku, forma o kojoj sve to ovisi, nije priroda, kako
je sam tvrdio, ili je priroda također počelo
τοῦ κινεῖν
,
pokretanja
– što on ne tvrdi. Dakle nije to rečeno s vrlo čvrstim razlogom,
nije zaista učeno.
Forma je više priroda, nego materija
[na margini]
Nadalje, što je to što kaže – da je forma više priroda, nego
materija – ako je jedna i druga i supstancija i uzrok supstancije
onog sastavljenog? Je li jedna i druga počelo onog
τοῦ κινεῖσθαι͵
<kretati se>, je li jedna i druga priroda? Što znači dakle ono
ma-
gis
, više?
Je li možda to
više
označava nešto
jače
, ili
vrednije
, ili
strože
, ili
veće
? Ako su forma i materija supstancije, supstancija ne prima
više i manje. Je li pak forma
vrednija
priroda nego materija? Čini
se da je to htio kad je dao obrazloženje ove misli: »Svako
ono nešto
,
naime, izriče se
više,
kad je aktualno, nego kad je u mogućnosti.«
Ostavimo ono:
izriče se
– ako je to <samo> u govoru, pogledajmo
što je u stvari. Je li ona materija za koju se kaže da je
δυνάμει
,
u mogućnosti
, tako da kao materija nije aktualno materija, nego
materija u mogućnosti? Je li materija ono složeno, ne aktualno
20
25
30
