PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
109
roda supstancije koja nije niti osjetilna niti propadljiva? Subjekt
je jedinka, nastao, propadljiv i forma treba biti istorodno počelo,
tj. jedinka, osjetilno, propadljivo:
τῶν γὰρ φθαρτῶν φθαρτὰς
δεῖ εἶναι τὰς ἀρχάς
33
, »Počela propadljivih stvari trebaju biti
propadljiva.« Je li forma počelo stvari koje nastaju ili nije? Ari-
stotel zaista smatra da jest. To smatra i cijeli peripatetički senat
i narod. Sam autor <Aristotel> ipak postavlja uvjete počelima,
postavlja ih također i formi; ti uvjeti tako si međusobno proturje-
če, da ne možemo, dok su svi uvjeti zadržani, tvrditi da je forma
počelo, niti ona izjednačena s materijom, niti parcijalne <forme>:
nebeska i elementarna, niti također forme jedinki, niti one prve
jednostavne, niti srednje, niti posljednje, pa ni ona koju su aristo-
telovci uveli: forma roda.
Stoga treba neke od uvjeta dokinuti, da forma ne bi bila iz-
bačena s postolja počelā ili, ako se uvjeti moraju sačuvati, treba
formu odatle izbaciti. Štogod od toga dvojega bilo, trebat će pri-
znati da nam Aristotel nije točno prenio počela. To neka bude
istraženo iz prve knjige
Fizike
.
U drugoj <knjizi
Fizike
> tvrdi da je forma priroda, da je
uzrok; raspravimo to dvoje. Na početku knjige odmah definira
prirodu. »Kao da je priroda neko počelo i uzrok samog kretanja i
mirovanja u onome u čemu jest prvo po sebi a ne akcidentalno.«
Ta je priroda opća, a dvije su posebne: materija i forma.
O materiji: »Čini se pak da je priroda i supstancija nekima od
stvari koje postoje po prirodi, prvi subjekt svakoj pojedinoj po
sebi neskladan.«
O formi ovim riječima: »Na drugi <je> pak način forma i vr-
sta ona koja je prema razboru.« I: »Stoga na drugi način priroda
33
Usp. ARIST. Cael. 306a.9–11.
5
10
15
20
25
