PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
97
5
dovoljna da učini mijenjanje.
16
« Tu formu u 7. je poglavlju ukra-
sio četirima imenima, zovući je:
μορφή͵ τὸ τόδε τι, λόγος, εἶδος
17
– forma, to nešto, razlog, vrsta. U 2. pak knjizi
Fizike
u 3. poglavlju
kaže da pripada broju uzroka:
εἶδος, παράδειγμα, λόγος
,
τὸ
τὶ
ἦν εἶναι
18
, vrsta, predložak, razlog, ono što bijaše biti. U 2. knjizi
O duši,
u 1. poglavlju zove je:
οὐσία, ἐντελέχεια
,
19
supstancija i
entelehija, a drugdje
ἐνέργεια
, ozbiljenje, tako da je svih imena
forme, ako se ne varam, devet: forma, vrsta, razlog, to nešto, ono
što bijaše biti, predložak, supstancija, entelehija, ozbiljenje.
Nije mi namjera raspravljati o imenima, samu stvar treba
istražiti. Uvjeti forme: [1] da je ono drugo kontrarno, [2] da je po-
čelo, [3] da svojom prisutnošću i odsutnošću čini mijenjanje, [4]
da zajedno sa subjektom čini nešto jedno s obzirom na supstan-
ciju, da je dvostruka: [5] jedna fizička, [6] druga koja se tiče prve
filozofije, [7] da je priroda, <da je> [8] uzrok. Ovih osam uvjeta
izloženo je u 1. knjizi
Fizike
u 7. i 9. poglavlju i u 2. knjizi
Fizike
u
1. i 3. poglavlju. Raspravimo ih.
A prvo pitajmo Aristotela i njegove o kojoj formi Aristotel go-
vori kad kaže da je ona počelo prirodnih stvari? Doznali smo u
njegovom nauku da se jedna forma zove akcidentalnom, [380] a
druga supstancijalnom, jedna propadljivom, tj. ona fizička, druga
nepropadljivom. Dok raspravlja o obrazovanom, o kipu, o kući
u 5. i 7. poglavlju 1. knjige
Fizike
, raspravlja o nastajanju akci-
dentalne forme. Za nepropadljivu formu kaže da se tiče prve fi-
lozofije; o fizičkim i propadljivim formama kaže da će govoriti
među onim što će kasnije dokazivati. Među kojim, naime? Kaže
Simplicije: u 2. knjizi
Fizike
. Što iznosi u toj knjizi? Da je forma
priroda, da je uzrok,
20
od osam uvjeta bez sumnje <iznosi> dva
16
Pisano kao citat, nema grčkog, usp. Ph. 191a.6.
17
Usp. ARIST. Ph. I, 7; 189b.30–191a.22.
18
Usp. ARIST. Ph. II, 3; 194b.15–195b.30.
19
Usp. ARIST. de An. 412a. 3–11.
20
Usp. Simplicius, in Ph. 9.277.27–31: ἡ φύσις αἰτία ἐστὶν ἑκάστῳ
τῶν φυσικῶν τοῦ εἶναι τοῦτο ὅπερ λέγεται͵ τὸ δὲ αἴτιον τοῦ εἶναι ὅπερ
λέγεταί ἐστι τὸ αἴτιον τοῦ ἐντελεχείᾳ εἶναι καὶ μὴ μόνον δυνάμει͵ τὸ
δὲ αἴτιον τοῦ ἐνεργείᾳ εἶναι τοῦτο ὅπερ λέγεται τὸ εἶδός ἐστιν· ἡ φύσις
ἄρα τὸ εἶδός ἐστιν.
10
15
20
25
