PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 2.
93
20
15
25
10
5
i papirusa nastat će čovjek. Zašto, naime, radije iz one lišenosti
koja je u sjemenu muža, nego iz one koja je u sjemenu lava, ili
delfina, ili biljke –
ἀδύνατον {γὰρ} εἴδη εἶναι τοῦ μὴ ὄντος
»kad
je nemoguće da postoji vrsta ne-bića«, kako nas je malo gore
poučio. No zašto se ja mučim smišljanjem razlogā, navođenjem
Aristotelovih riječi kojima bismo isključili lišenost iz trijumvirata
počelā, kad je sam Aristotel, autor, njezin otac, isključuje, ponaj-
više na onom mjestu gdje ju je rodio, tj. u 7. poglavlju 1. knjige
Fizike,
dok piše ovako:
12
»Jasno je, ako postoje uzroci i počela pri-
rodnih bića, iz kojih kao prvih <ona> jesu i nastaju, ne akciden-
talno, nego svako pojedino koje se naziva prema supstanciji, da
sve nastaje iz subjekta i forme.«
Zaključujući cijelo to razmatranje, ne mnogo kasnije, ovako
je napisao: »I jasno je da treba biti nešto u osnovi kontrarnom i
da je kontrarno dvoje. Na neki drugi pak način nije to nužno,
dostatno će biti da jedno od kontrarnog <svojom> odsutnošću i
prisutnošću učini mijenjanje.« Ako je forma, dakle, dovoljna, dok
je odsutna ili prisutna, da učini cjelokupno mijenjanje, lišenost
nije nužna. Ako se ta <lišenost> ne može zvati ni počelom, zašto
se, dakle, stavlja na mjesto počela? Zašto se bića umnažaju bez
nužnosti
13
? Nije li to po njegovu mišljenju neka glupost? Ako je
on Platona šezdeset puta poimence, ako je sve stare tisuću puta
nepravedno pobijao i napadao, zašto ne bi bilo dopušteno nama
– ne kažem – pobijati toliko važnog muža u toj stvari, nego bar
od njega odstupiti, kad je kao počelo fizičkih stvari postavio lo-
12
Nema grčkog, usp. ARIST. Ph. 190b.17–20: φανερὸν οὖν ὡς͵ εἴπερ
εἰσὶν αἰτίαι καὶ ἀρχαὶ τῶν φύσει ὄντων͵ ἐξ ὧν πρώτων εἰσὶ καὶ γεγόνασι
μὴ κατὰ συμβεβηκὸς ἀλλ΄ ἕκαστον ὃ λέγεται κατὰ τὴν οὐσίαν͵ ὅτι
γίγνεται πᾶν ἔκ τε τοῦ ὑποκειμένου καὶ τῆς μορφῆς·
13
Petrić se poziva na načelo štedljivosti koje se citira i kao Ockham-
ova britva (koje zahtijeva najmanji mogući broj hipoteza za izgradnju
neke teorije). Načelo se poziva na Aristotela (priroda ne čini ništa uzalud
– IA 711a.18 ὅτι ἡ φύσις οὐδὲν δημιουργεῖ μάτην). Usp. također kritiku
ideja: ARIST. Metaph. 1078b.31–36: οἱ δ΄ ἐχώρισαν͵ καὶ τὰ τοιαῦτα τῶν
ὄντων ἰδέας προσηγόρευσαν͵ ὥστε συνέβαινεν αὐτοῖς σχεδὸν τῷ αὐτῷ
λόγῳ πάντων ἰδέας εἶναι τῶν καθόλου λεγομένων͵ καὶ παραπλήσιον
ὥσπερ ἂν εἴ τις ἀριθμῆσαι βουλόμενος ἐλαττόνων μὲν ὄντων οἴοιτο μὴ
δυνήσεσθαι͵ πλείω δὲ ποιήσας ἀριθμοίη·
